Piše: Boško Jakšić
Onog trenutka kada je procenio da je to u interesu Moskve, da će obezbediti izvoz ruskog gasa, Vladimir Putin odustao je od 40 milijardi dolara vrednog projekta Južni tok ostavljajući "gasne siročiće" na jugoistoku Evrope da lamentiraju zašto je umesto njih odabrao Tursku.
"Mi ne možemo da počnemo izgradnju u moru sve dok nemamo dozvolu Bugarske. Da započnemo, da stignemo do bugarske obale i tu se zaustavimo - to je prosto besmisleno", najavio je Putin vest koja će potresti energetska tržišta na konferenciji za štampu u Ankari posle susreta sa turskim predsednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.
"Gotovo je, projekat je zatvoren, povratka više nema", potvrdio je svemoćni šef Gazproma Aleksej Miler, precizirajući da će novi gasovod preko Turske imati kapacitet 63 milijarde kubika godišnje, koliko i Južni tok.
Nema sumnje da je gasovod koji je od Rusije, ispod Crnog mora, trebalo da preko Bugarske, Srbije i Mađarske vodi do Austrije poslednja, zasad najskuplja žrtva zaoštrenih odnosa Evropske unije i Rusije.
Gubici stranih kompanija
Po ocenama ruske agencije Tass, direktni gubici evropskih kompanija od ukidanja projekta Južni tok dostići će 2,5 milijardi eura, proizilazi iz materijala kompanije South Stream Transport. Japanske kompanije izgubiće narudžbine za 320 miliona eura, što će ukupne gubitke stranih kompanija dovesti do najmanje 2,82 milijarde eura.
Pojedini eksperti smatraju, međutim, da su razlozi za obustavljanje gradnje koje su naveli Putin i Miler samo zavaravanje sa ciljem da se pred ruskom javnošću opravda ponovni fijasko jednog velikog ruskog projekta.
Južni tok je od samog početka planiran na bazi pogrešnih ekonomskih i političkih kalkulacija.
"Putinu je sve teže da se izbori sa vestima zbog kojih ostavlja utisak političara koji greši. U takvim slučajevima on traži izlaz u fantazijama koje ga predstavljaju kao jakog, mudrog i nepobedivog političara. To je taktika kojom se poslužio kada je rekao da je Bugarska gubitnik, a Brisel glavni krivac. A istovremeno je predstavio Tursku i Grčku kao pobednike. Ruski predsednik sledi stari obrazac; njegov moto glasi: Zavadi pa vladaj. On jednostavno pokušava da okrene pojedine države jedne protiv drugih", kaže za Deutsche Welle Ilijan Vasilev, stručnjak za energetiku i finansije iz Sofije i bivši ambasador Bugarske u Rusiji.
U Washingtonu je Mark Stroh, predstavnik američkog Saveta za nacionalnu bezbednost, ruskoj agenciji Sputnik u utorak izjavio da je odluka o odustajanju od Južnog toka rezultat intenzivnih pritisaka na Rusiju, uključujući i sankcije.
Plavi tok
U Briselu slave "diplomatsku pobedu" i prvi Putinov poraz posle gotovo godinu dana od izbijanja ukrajinske krize propraćene građanskim ratom, zavođenja sankcija i kontra-sankcija na relaciji Brisel-Moskva i dramatičnim zahlađenjem odnosa između Zapada i Istoka.
Turska bi, kao i Kina, kada je nedavno potpisala 400 milijardi dolara vredan energetski sporazum sa Rusijom, mogla da bude glavni dobitnik odustajanja od Južnog toka.
Termin "pobeda" više odgovara novoj hladnoratovskoh retorici nego realnosti. Više je melem na ranu ruske aneksije Krima nego što će uticati na promenu politike u Kremlju. "Pobeda" ne rešava pitanje snabdevanja gasom “siročića” jugoistočne Evrope.
Članice EU zainteresovane za Južni tok - Austrija, Bugarska, Mađarska i Slovenija - apelovale su da Evropska komisija izgladi nesporazume sa Rusijom kako bi projekat bio usklađen propisima Unije, ali nisu uspele zbog snažnog otpora onih koji zahtevaju smanjenje zavisnosti od ruskog gasa. Nova alternativa da ruski gas stigne do Italije i Austrije je preko Turske i Grčke.
Turska bi, kao i Kina kada je nedavno potpisala 400 milijardi dolara vredan energetski sporazum sa Rusijom, mogla da bude glavni dobitnik odustajanja od Južnog toka. Uostalom, možda je Turska alternativa kompromisu koji omogućava dogovor EU i Rusije: namere Unije da osigura pouzdane rute snabdevanja gasom, i želje Rusije da i dalje izvozi gas.
Smeštena na raskršću između Evrope, Kavkaza, Srednje Azije, Bliskog i Srednjeg istoka, Turska ima sve prednosti da bude hab za raspodelu energije. Moskva je sada dogovorila povećanje isporuka gasa Turskoj preko postojećeg gasovoda Plavi tok za tri milijarde kubnih metara. Cena tih isporuka od 1. januara biće za oko šest odsto niža.
Plavi tok biće proširen sistemom gasovoda, a ukoliko sve bude ocenjeno kao svrsishodno, na turskoj teritoriji, na granici sa Grčkom, biće izgrađen "gasni hab" za potrošače u Južnoj Evropi. Tako će novi Plavi tok preuzeti sve već izgrađene gasne instalacije za Južni tok, koje se nalaze na teritoriji Rusije.
Južni tok kao sredstvo pritiska
Gas bi se dopremao do tursko-grčke granice, odnosno na samu granicu Evropske unije, odakle bi mogli da ga preuzimaju svi zainteresovani potrošači, čime bi Rusija, makar i zaobilaznim putem, dobila pristup tržištu Južne Evrope.
Poenta je da na toj granici ne važi Treći energetski paket Evropske energetske zajednice. Pravila ovog paketa, koja moraju da počnu da se primenjuju od 1. januara 2015, tiču se potpune liberalizacije energetskog tržišta i načela razdvajanja distributera i proizvođača.
U Briselu su uporno ponavljali da je problem sa Južnim tokom što nije u skladu sa ovim pravilima. Moskva, međutim, nikada nije planirala da gradi Južni tok po tim pravilima EU-a. Upravo zato nije ni tražila da se Južni tok izuzme iz odredbi EU-a.
Ali, zbog naftovoda Opal, koji vodi od Severnog toka preko Nemačke, Moskva je podnela zahtev da se aktuelno pravo EU-a stavi van snage. Tako postaje jasno da je Rusija koristila Južni tok kao sredstvo pritiska, a ne kao ekonomski opravdan projekat.
Iako je teško poverovati da bi Rusi mogli lako da izigraju Grčku, sve to je sada Turskoj omogućilo da se nametne kao strateški partner. Još u maju su u Rimu ministri za energetiku EU-a konstatovali pojačan interes evropskih i međunarodnih kompanija za tursko energetsko tržište koje se ukidanjem državnog monopola liberalizuje.
Turska je na tom planu veoma aktivna. Naredne godine trebalo bi da počne gradnja gasovoda TANAP, koji bi gas sa polja Shah Deniz Dva u Azerbejdžanu trebalo preko Turske da transportuje za Evropu. Gradnja gasovoda kapaciteta 16 milijardi kubnih metara godišnje (10 za Evropu, šest za potrebe Turske) trebalo bi da košta 45 milijardi dolara i da traje četiri godine.
Turski dogovor s Kurdima
Turska već ima dogovor sa Kurdima u njihovoj autonomnnoj oblasti Iraka po kome bi se od 2017. Turskoj isporučivale četiri milijarde kubika gasa, a od 2020. čak 20 milijardi kubika.
Otkrića gasa na podvodnom platou oko Izraela i Kipra takođe skreću pažnju na Tursku, preko koje bi ovaj gas išao ka tržištima.
Stručnjaci procenjuju da bi Turska, ako želi da bude "energetska centrala", morala da kontroliše najmanje 50-60 milijardi kubika gasa godišnje jer su samo potrebe EU-a oko 250 milijardi kubika. Sporazumom sa Putinom, Ankara polako ostvaruje svoje ambicije globalnog energetskog igrača.
Turski ministar energije Taner Yildiz kaže da će njegova zemlja pažljivo razmotriti ruski predlog da postane glavna tranzitna zemlja ruskog gasa. "Proučićemo ga i rezultate studije prosledićemo našem predsedniku i premijeru".
Gasovod se tokom ukrajinske krize pretvorio u toksično pitanje koje je poprilično podelilo Evropu, a odustajanje od Južnog toka najviše je uznemirilo Mađarsku, Bugarsku i Srbiju, zemlje koje gotovo stoprocentno zavise od ruskog gasa koji do njih dolazi preko Ukrajine.
Njima Južni tok ne samo da je trebalo da predstavlja izvor prihoda od taksi na tranzit gasa, već i garanciju da se neće ponoviti zima 2009, kada su, zbog sukoba oko cene, po Bugarskoj zatvarane škole i odbdaništa a po Beogradu panično kupovane TA-peći.
Mađarska je koliko pre dve nedelje zvanično potvrđivala da će, uprkos protivljenja EU-a i SAD-a, 2015. početi da gradi svoju trasu Južnog toka, jer je to jedini način da obezbedi svoju energetsku bezbednost.
Srbija platila visoku cijenu
Vlada u Budimpešti pritom je ponavljala da nema alternativu, optužujući Hrvatsku da od 2013. nije investirala u trase snabdevanja prema Mađarskoj, i da isto važi i za Rumuniju. Ministar inostranih poslova Peter Szijjarto najavljuje da će Vlada sada razmotriti nove opcije.
Vladimir Putin je srpskim rusofilima održao lekciju iz pragmatizma. Džaba vojna parada kojom je Beograd dočekao Putina u oktobru ... Neka Srbija trpi pritiske što nije spremna da se pridruži sankcijama EU-a prema Rusiji, ali kada je nešto u interesu Rusije, onda drugi ne postoje.
Bugarska je na zahtev Evropske komisije prva odustala od radova, ali je u međuvremenu dobila ponudu da američki Westinghouse gradi četvrtu nuklearnu elektranu. Neki u Sofiji i dalje ne veruju Putinovom odustajanju jer bi Južni tok Bugarskoj donosio prihod od 400 miliona dolara godišnje.
Ministar ekonomije Bozidar Lukarski kaže: "Južni tok ne bi trebalo smatrati suspendovanim sve dok Rusija ne izađe sa zvaničnim saopštenjem".
Ovu dozu ničim zasnovanog optimizma deli i srpski ministar energetike jer i dalje smatra da ništa još nije izgubljeno. Čeka zvanično saopštenje Gazproma. Ne veruje kada to objavi Vladimir Putin lično. Premijer Aleksandar Vučić je realniji: "Da li bi bilo bolje da smo imali Južni tok? Apsolutno. Plaćamo cenu konflikta među velikim silama".
Srbija je zbog projekta već platila visoku cenu: prodala je Naftnu industriju Srbije (NIS) ruskom Gazpromu ne samo po sporno niskoj ceni od 400 miliona dolara, već je Rusima dat većinski paket od 51 odsto, ugovorila je nisku cenu rudne rente koju Rusi plaćaju za eksploatacije po Srbiji, omogućila je da se sumnjivo mali delovi profita Gazproma vraćaju Srbiji - sve to je Rusima dato zbog Južnog toka koji je trebalo da obezbedi izbegavanje Ukrajine, kao i ubiranje 500 miliona dolara tranzicionih prihoda kojima bi se prvih godina otplaćivao ruski kredit.
Od svega toga danas ništa. Odoše u vazduh planovi da će srpska privreda angažovana na gradnji gasovoda zaraditi 500 miliona dolara. Srbija će i dalje plaćati ruski gas po ceni gotovo dvostruko višoj nego zapadne zemlje.
Vladimir Putin je srpskim rusofilima održao lekciju iz pragmatizma. Džaba vojna parada kojom je Beograd dočekao Putina u oktobru. Džaba očigledno približavanje panslovenskom i panpravoslavnom mentoru. Neka Srbija trpi pritiske što nije spremna da se pridruži sankcijama EU-a prema Rusiji, ali kada je nešto u interesu Rusije, onda drugi ne postoje.
Ukoliko ne bude Južnog toka, a svi su izgledi da ga neće biti, odakle će stizati gas? Nabucco, veliki alternativni projekat koji je kavkaski gas trebalo preko Turske i Bugarske trebalo da vodi do Austrije, već je sahranjen zbog velikih troškova. Sada se predlaže da energetsku bezbednost Balkanu obezbedi skladište gasa u Slovačkoj - koja ima diverzifikovane izvore snabdevanja. Gasovod bi, presecajući ćošak Ukrajine, trebalo da vodi ka Rumuniji i Bugarskoj.
Aktivira se i ideja, podržana u Hrvatskoj, velikog terminala tečnog gasa na ostrvu Krku u koji bi energenti stizali iz Katara i Alžira, čak i iz SAD-a, i odatle transportovani po Balkanu. Plan je skup zbog instalacija koje bi trebalo napraviti. Treća opcija, i dalje u igri, je Transjadranski gasovod (TAP) koji bi gas iz Azerbejdžana preko Turske dopremao do Evrope.
Ono što je sada izvesno, je pojačavanje pritiska koji će ukidanjem Južnog toka iz regiona krenuti ka Briselu. Uostalom, EU je u velikoj meri odgovorna što je ovaj projekat sada stavljen ad acta.
Južni tok je žrtva globalnih igara. SAD i EU neće dozvoliti Rusima da prodaju gas po Evropi "na mala vrata", posredstvom Južnog toka i da tako drže Ukrajinu u šahu. Obaranja cene nafte za više od 40 odsto sigurno nije slučajno. Ruski budžet jedva može da se balansira samo na ceni višoj od 70 dolara po barelu, a danas je nafta ispod tog nivoa.
Moskva je neočekivanom brzinom uzvratila. Za privredu koja 70 odsto svojih izvoznih prihoda ostvaruje na energentima, odustajanje od Južnog toka i dogovor sa Turskom pokazuju sposobnost brzog reagovanja.
Uspostavljeni su strateški važni odnosi sa Turskom u vreme kada Ankara ima mnogo problema unutar NATO-a, posebno sa Amerikancima oko Bliskog istoka. Rusija pokušava da izbegne sankcije pokušavajući da glavni teret kaznenih mera prebaci na Evropsku uniju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera