Piše: Velimir Ilić
Razmišljamo od nesreće do nesreće. Što je tragedija crnja i bolnija, to su mediji, stručnjaci, analitičari i političari glasniji - šta bi bilo kad bi bilo i šta je trebalo da bude da se ne desi? Odgovora je stotine, ali dok kolone srodnika i prijatelja pognutih glava nemo koračaju za kovčezima nastradalih, na jedno pitanje nikad nećemo dobiti odgovor - zašto je uvek neophodna tragedija da bismo stavili prst na čelo?
Naknadna pamet, naravno, neće vratiti ničiji točak života na drugu stranu linije koja je razmeđe postojanja i nepovrata.
Poslednja u nizu tragedija, nad kojom se zamislila ne samo Srbija, već i region, bila je smrt troje mladih - od 16 do 20 godina - koji su sa još troje prijatelja automobilom uleteli u Dunav. Menjajući lokale za provod, njih šestoro se, dobrano posle ponoći, skoro pred zoru, vozilo u BMW-u ka beogradskom šetalištu Adi Huji - policija tvrdi brzinom od čak 110 kilometara na sat.
I onda, na "lakat krivini" - put je samo nestao.
Mladić koji je za volan moćnog BMW-a seo pijan i bez vozačke dozvole, tek devetnaestogodišnjak, već ima burnu prošlost u saobraćaju, a mediji sad pune stupce nabrajajući čak 27 prekršajnih prijava koje je policija protiv njega podnosila poslednjih nekoliko godina.
Troje nije uspelo da se spasi iz hladnog Dunava - dva mladića od 18 i 20 godina i najmlađa žrtva ove nesreće, srednjoškolka, šesnaestogodišnjakinja. Vozač i dvoje saputnika su izbegli smrt, ali će im životi biti zauvek obeleženi neizbrisivim pečatom. Posebno vozaču, koji je u crno zavio tri porodice. Pojedini beogradski tablodi već pišu kako je pokušao samoubistvo...
Mladić koji je za volan moćnog BMW-a seo pijan i bez vozačke dozvole, tek devetnaestogodišnjak, već ima burnu prošlost u saobraćaju, a mediji sad pune stupce nabrajajući čak 27 prekršajnih prijava koje je policija protiv njega podnosila poslednjih nekoliko godina. Nijednom nije ozbiljnije kažnjen, niti je iko - u policiji ili među prekršajcima u sudu - prepoznao opasnost da bi taj popis nekažnjene bahatosti na beogradskim ulicama mogao biti putokaz i prečica do tragedije.
Edukacija kao prioritet
Neophodna je, očito, jedinstvena baza podataka, koja bi, uz odgovarajući softver - a bar to danas nije teško - prateći težinu ili učestalost prekršaja, signalizirala i alarmirala ko su potencijalne ubice za volanom, na skuterima, motorima...
U međuvremenu, u sedmici nakon poslednje u seriji opominjućih nesreća, ministri i saobraćajni stručnjaci se prosto utrkuju da u medijima objasne ideje koje bi promenile tu zaprepašćujuću statistiku smrti. Formirana je radna grupa pri Vladi Srbije i do 3. decembra bi trebalo da usaglasi rešenja mera i predloge izmena Zakona o bezbednosti saobraćaja kojima će država već od 1. januara, po hitnom postupku, uvesti dodatna ograničenja i zabrane mladim vozačima.
Nije valjda toliko teško osmisliti interaktivno učenje saobraćajnih propisa?
No, pre kazni bi, valjda, morali osmisliti sistemsku i stratešku meru - temeljitiju i do detalja osmišljenu edukaciju.
Kako biti siguran da li smo buduće vozače naučili svemu od čega će danas-sutra na putu ili ulici zavisti i njihov i tuđi životi? Svaki dinar uložen u obrazovanje i vaspitanje - od učenja saobraćajne kulture u vrtićima i školama do strože selekcije na vozačkim ispitima - ne vraća se kroz zaradu ili profit, ali ni životi se ne mere novcem. Ili je jednostavnije dozvoliti da smrt bude skuplja od života?
Nije valjda toliko teško osmisliti interaktivno učenje saobraćajnih propisa, trenažere, video simulacije nesreća i najčešćih grešaka koje prethode udesima? Ili jeste? Ozbiljne države to smatraju preventivom koja je uvek jeftinija od posledica.
Nulta tolerancija na alkohol
Dosadašnji predlozi, iznuđeni nedavnom nesrećom, podrazumevaju zakonsku pretnju vozačima mlađim od 21 godine da sedaju za volan automobila čiju snagu motora, brzinu i težinu često ne kontrolišu ni iskusniji. Od te kontrole ne ostane skoro ništa, naročito ako im "par čašica" na slavljima, brojnim gradskim žurkama i noćnim klubovima uliju pogibeljno samopouzdanje, razuzdaju ego, a sputaju reflekse.
Mladim vozačima stoga, prema svemu sudeći, sledi i nulta tolerancija na alkohol, što bi trebalo da obesmisli odlazak u provod automobilom i kombinaciju omiljenih koktela energetskih pića s votkom ili sličnih tekućih mešavina koje proizvode zemljotrese u organizmu.
Na tu bi se meru logično nadovezale oštre kazne, možda čak i zabrane, ili, pak, stroga ograničenja uslova i okolnosti u kojima mladi vozači - ali i ne samo oni - mogu da voze maloletnike. Tim pre jer statistike saobraćajki samo u poslednjih nekoliko godina pokazuju da mladih, pri povratku iz noćnog života i provoda gde god, skoro nikad nije bilo manje od petoro u automobilu.
Nesreća na beogradskom šetalištu bila je utoliko tragičnija jer je jedan od stradalih mladića, kao šesti u društvu, bio u gepeku BMW-a i bez šansi da ispliva iz Dunava.
Mamina i tatini sinovi i kćeri
Statistika pokazuje i da su nesreće najčešće i najbrojnije tokom vikenda. Na ovim prostorima to su dani žurki, zabava, svadbi, rasipničkih proslava punoletstva...
To je vreme kad se "punim gasom"živi u velegradskim noćnim klubovima, od kojih pojedini, prema svemu što nude i prema onom što se u njima može dobiti i kupiti - nisu baš odveć daleko od Sodome i Gomore.
Već pola nesreće visi u vazduhu kad takve ekipe zakorače na asfalt i domognu se volana, ne bi li zabavu nastavili negde drugde, željni svakojakih dokazivanja.
Tad na scenu stupa razuzdanost maminih i tatinih kćeri i sinova, bahatost podstaknuta viškom novca ili mrvicama bilo kakve moći i uticaja, vulkani adrenalina, uz zaglušujuće tehno ritmove. Rame uz rame sa onim estradnim nesrećnicama i nesrećnicima koji na pitanje čime se bave kažu: "Ja sam celebrity", pa ih onda novinari tabloidne svesti sledeći put, možda već sledećeg vikenda, u drugom klubu, pitaju: "A kako se osećaš kao celebrity?"
Ti i takvi često su mamac i uzori tinejdžerkama i tinejdžerima iz nestajuće srednje klase, društveno-socijalnog miljea, koji su u stanju da uzajme i pola očeve mesečne plate ne bi li napravili selfie u nekom klubu i postavili ga na Facebook, čekajući lajkove ili zavist onih koji nisu bili.
Već pola nesreće visi u vazduhu kad takve ekipe zakorače na asfalt i domognu se volana, ne bi li zabavu nastavili negde drugde, željni svakojakih dokazivanja.
Ima li nešto što institucije ne znaju?
Ima li nešto bitno u tom kolopletu društvenog života, zabave, bahatosti, alkohola, droge... Nešto što policija i tzv. nadležne institucije društva ne znaju?
Znaju gde se cele noći toči alkohol, znaju i da gazde, konobari i šankeri ne traže ličnu kartu gostima - dovoljno je imati novac da platiš račun, tako da podobnost za nekoliko tura pića staje u nekoliko hiljada dinara ili koju desetinu eura.
Znaju i gde su klubovi, restorani i kafići čiji gosti izlaze u sitne sate, a u još sitnije se vraćaju. U pojedinim katkad, ako im "neko" zatreba, policija očas posla čak napravi i raciju.
Punoletstvo, nažalost, nije dokaz zrelosti, a još manje spoznaje i osećaja odgovornosti.
Dakle, malo toga se ne zna. Punoletstvo se, valjda, podrazumeva, kao što se podrazumeva da razumni roditelji, svesni vremena u kojem žive, baš i ne bi pustili maloletne pubertetlije da, u vreme kad bi trebalo da budu u krevetu, proveravaju iskušenja noćnog života.
Ipak, dok se čekaju odgovori, predlozi i rešenja koja će ponuditi stručnjaci, agencije i komiteti za bezbednost saobraćaja, zakonodavci, policija, škola, socijalni radnici, psiholozi... čini se da, poput alarma, zvoni jedno vrlo jednostavno pitanje: Da li smo izgubili porodicu, roditelje? Znaju li očevi i majke gde su im deca, šta rade, s kim se druže? Ili misle da je dovoljno dati im džeparac za provod i ključeve od automobila kupljenog za 18. rođendan? Punoletstvo, nažalost, nije dokaz zrelosti, a još manje spoznaje i osećaja odgovornosti.
Ako je porodica izgubljena u borbi za karijere, novac, imetak, ugled, političku i koju god drugu moć ili, pak, puki opstanak i egzistenciju - zalud svi komiteti, zakonodavci, strogi propisi i drakonske kazne...
Izvor: Al Jazeera