Šta je Grabar-Kitarović poručila regiji?

Piše: Davor Gjenero

Prvo pitanje, koje svi postavljaju vezano uz početak mandata novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, uvijek je isto – kakve će reperkusije na regiju imati taj izbor. Kad su ona i njeni suradnici planirali izborni nastup, glavna im je ideja bila naglasiti da Hrvatska više nije dio regije Jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana, nego da je punopravna članica Europske unije. Njeni istomišljenici, a i stranka čiji je član bila do jučer, smatraju da aktualna hrvatska administracija nije iskoristila šanse što ih otvara članstvo u Europskoj uniji, nego da je svojim političkim mentalitetom ostala u proteklim vremenima. Zato je i odlučeno da se u inauguracijskom govoru „regija“ ne spominje.

Ključna ideja

Ozbiljni hrvatski ekonomisti, poput makroekonomskog analitičara Željka Lovrinčevića s Ekonomskog instituta u Zagrebu, smatraju da u današnjim okolnostima Hrvatskoj nije dovoljno ekonomski se otvarati prema regiji, što je bila osnovna potka ekonomskog pristupa predsjednika Josipovića, nego da Hrvatska može funkcionirati isključivo kao svojevrstan „getaway“, kao poveznica, s jedne strane, Srednje Europe, a s druge, globalnih tržišta, onoga kineskoga, južnoameričkoga (Brazil), azijskoga, a, naravno, i sjevernoameričkog. To je svojevrsna „ideološka osnova“ i Kolindi Grabar Kitarović koja je, prije nego što je postala predsjednicom Republike, bila članica europske skupine Trilateralne komisije.

Ključna ideja Trilaterale političko je i ekonomsko povezivanje Sjeverne Amerike, Europe i Azije, prije svega, Japana.

Nakon Tuđmana, koji je Hrvatsku zatvarao prema susjedstvu, a Europu, u kojoj ju je vidio, nije razumio, te nakon Mesića i Josipovića, koji su bili koncentrirani na regionalnu suradnju, pri čemu je Mesić smatrao najvažnijim stvaranje osovine Zagreba i Sarajeva, a Josipović je fokus suradnje vidio u Beogradu, Hrvatska je dobila kreatoricu vanjske politike koja je više zainteresirana za globalnu, nego za regionalnu poziciju svoje zemlje.

U njenom inauguralnom govoru ugodno je iznenadio zagovor kontinuiteta predsjedništava. Taj je kontinuitet, doduše, donekle „virtualan“, jer želi biti doživljena nasljednicom svih triju dosadašnjih predsjednika Republike, a Mesić je insistirao na tome da je on predsjednik diskontinuiteta. Grabar-Kitarović lako je mogla upasti u zamku, kojoj bi i njena dojučerašnja stranka možda bila sklona, a to je da se predstavi akterom novog diskontinuiteta, ali je umjesto toga istaknula namjeru časnog služenja domovini sve trojice svojih prethodnika, pa i potrebu da se nastavi ono dobro što su činili u svom mandatu.

Prilikom definiranja svoje doktrine nije se pozvala na puko preuzimanje Tuđmanove doktrine „nacionalnog pomirenja“, nego govori o novom jedinstvu, koje se zasniva na političkom pluralizmu, ali i novom definiranju skupnih nacionalnih ciljeva. Kao i ostali zapadni državnici, jasno apostrofira „državni interes“, ali i to da će u zemlji probuditi svijest o tome da je Hrvatska članica Europske unije.

Geopolitički odnosi

Važna je poruka svim susjednim državama da će podupirati njihove procese pristupanja Europskoj uniji, ali za razliku od većine europskih političara, ona jasno povezuje europeizaciju i integraciju s euroatlantskim strukturama. Šalje, dakle, poruku da je hrvatski interes da susjedne države ne pristupaju samo Europskoj uniji, nego i NATO savezu i da jasno definiraju svoje međunarodne pozicije.

Za razliku od predsjednika Josipovića, koji je pokušavao voditi politiku ne posve jasne pripadnosti Hrvatske euroatlantskim strukturama, Grabar-Kitarović svjesna je toga što globalni odnosi mogu donijeti u susjedstvu Hrvatske i ne krije kako strepi od mogućnosti da neke od zemalja u regiji odluče vezati se uz Putinov proces Euroazijskog vojno-političkog i ekonomskog integriranja i svjesna je toga da bi to značilo spuštanje svojevrsne nove željezne zavjese u regiji.

Svjesna je, međutim, i toga da je premijer Vučić vrlo jasno prepoznao američku i europsku poruku odaslanu mu ovih dana. Jasno mu je, na primjer, da je Južni tok mrtav, a da ga ne može nadomjestiti nikakav plinovod iz Rusije u Tursku, jer je malo vjerojatno da će Rusija imati kapacitete i njega sagraditi. U svojoj geopolitičkoj igri Rusija je spremna Srbiju „žrtvovati“, a američka joj je poruka kako će Srbija dobiti američki plin, ali preko Hrvatske.

Grabar Kitarović shvaća značenje promijenjenih geopolitičkih odnosa, a Vučić jasno razumije poruku.

Zato je i iskoristio ulazak novog aktera u hrvatsku vanjsku politiku, u Zagrebu je premijeru Milanoviću jasno dao do znanja da s njim ne očekuje neke bitne razgovore, jer ga smatra dijelom prošlosti, ali da je spreman surađivati s novom hrvatskom predsjednicom Republike.

Manji dio vremena

Nakon postizbornoga netaktičnog spominjanja „trećeg entiteta“ u BiH, što je bilo neugodno iznenađenje, budući da je dotad ustrajno govorila kako će Hrvatska poduprijeti ono rješenje u BiH oko kojeg se dogovore sva tri konstitutivna naroda, u inauguralnom govoru Predsjednica se vratila staroj retorici. Ona će sustavno podupirati stavove izabranih političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, ali će, po svemu sudeći, ubuduće izbjegavati na bilo koji način intervenirati u njihove razgovore s druga dva konstitutivna naroda.

Ipak, sigurno je da će i BiH zauzimati daleko manji dio njena vremena i političkog angažmana, nego što je to bio slučaj u predsjedništvima Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera