Piše: Velimir Ilić
U Srbiji se, već nekoliko izbornih ciklusa unazad, prepričava pošalica da svako novo glasanje u ime demokratije, zapravo, više i nisu izbori već konkurs za 10.000 do 15.000 novih radnih mesta.
Mada niko nikad nije ni pokušavao da prebroji i izračuna koliko je novih ljudi posle svakih izbora zaposleno kojekuda u institucijama, raznim firmama i agencijama vezanim za državne jasle, opštepoznato je da partijsko zapošljavanje i trgovanje kadrovima postaju logičan sled svakih izbora, pridodajući po koju hiljadu novozaposlenih u javnom sektoru.
Po ne baš statistički preciznim, ali službenim, podacima koje zvaničnici pominju poslednjih godinu dana - Srbija ima između 700.000 i 750.000, pa do čak 781.000 zaposlenih u javnom sektoru. Premijer Aleksandar Vučić je, predstavljajući rebalans budžeta za 2014. godinu i uštede kroz smanjenje plata i penzija, obećao da će do kraja mandata njegove Vlade - dakle, do 2018. godine - prorediti armiju potrošača državnog novca za gotovo 100.000 ljudi, uglavnom "nesposobnih partijskih kadrova".
Istovremeno, najavio je da će za isto toliko biti smanjena nezaposlenost; drugim rečima - treba očekivati priliv nove radne snage, ali mahom u privatni i realni sektor, to jest u proizvodnju.
Kako u Srbiji tek 1.715.000 stanovnika ima posao, ispostavlja se da nešto više od 900.000 zaposlenih izdržava ostatak iz javnog sektora, plus još nekih 1,7 miliona penzionera, jer je penzioni fond praktično uništen.
Suvišne agencije
Takav odnos i nesrazmeru teško da bi izdržale i jače ekonomije nego što je srpska, ali se paradoks tu ne završava. Naime, plate i uslovi rada, uz sve povlastice i pogodinosti koji nisi tzv. državni posao u javnom sektoru, u primamljivoj su nesrazmeri sa okolnostima u kojima radni staž stiču zaposleni u privatnom sektoru i preduzetništvu.
Od ukidanja suvišnih agencija, sprečavanja partijskog zapošljavanja i, iznad svega, zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, kao dela reformskih i antikriznih mera, ostale su manje-više prazne reči izgovorene u skupštinske i medijske mikrofone i mrtva slova na papiru. Slična je i situacija u ministarstvima, agencijama i brojnim pratećim državnim službama, gde se, od izbora do izbora, novopridošlim vlastodršcima otvraju desetine radnih mesta - za savetnike, pomoćnike, referente...
Nepisano je pravilo da se, jureći posao "u državi i uz državu", mnogi radije opredeljuju čak i za nižu platu, ali veću sigurnost radnog mesta, koje - osim te zavetrine - najčešće nosi i niz drugih pogodnosti. Potvrđuje to delom i kolektivni ugovor za zaposlene u organima uprave, u kojem je pobrojano više prava nego obaveza nego u ugovorima koje sa poslodavcima zaključuje hiljade uposlenika u privatnom sektoru.
Na spisku prava, osim standardnih - toplog obroka, regresa, naknade za prevoz, procenta na platu po godini radnog staža, mesečnih, godišnjih ili jubilarnih nagrada ... podrazumeva se, među ostalim, isplata 26 posto više od vrednosti sata osnovne plate za svaki sat prekovremenog rada i za rad u noćnim smenama, a čak 110 posto na dane praznika, koji su po zakonu neradni.
"Mi o slobodnim danima, izuzev jednog nedeljno, možemo samo da se dogovorimo međusobno, ali ako šef ne odluči da će nečije odsustvo škoditi poslu - a obično tako bude. Praznici su nam uglavnom radni, radno vreme je formalno osam sati, ali ako smena počinje u sedam ujutro, a radimo od pola osam - moramo biti na poslu između šest i pola sedam, da se pripremimo i proverimo da li je sinoćna smena sve ostavila kako treba. Plata? Pa, meni sa 17 godina radnog staža je 230 do 250 evra, zavisi od radnih sati, a sa naknadom za prevoz i par hiljada dinara više. Mlađe koleginice i kolege imaju 25.000 do 27.000 dinara, a to je, po sadašnjem kursu, jedva nešto više od 200 evra", kaže Jasna O., kasirka u jednom velikom trgovinskom lancu.
Nemaju mnogo prava na grešku - nekad je dovoljna i jedna primedba nezadovoljnog kupca za smanjenje plate, a dve ili tri žalbe već mogu da znače skoro siguran otkaz.
Sigurnost i ušuškanost
Bors Marčetić radi u firmi koja se bavi elektrosklopovima i održavanjem telekomunikacionih sistema. Na prvi pogled unosna branša, ali - kako tvrdi Boris - "posao je nesiguran, gazde zahtevne, a plata manja od 300 evra".
"Prošlog leta nije bilo posla za sve. 'Visili' su nam otkazi, a nas 12 je moralo na prinudni odmor. Uplaćen nam je samo staž za ta dva meseca, dobili smo vaučere da kupimo neku robu u drugoj gazdinoj firmi i trećinu plate. Ko nije pristao, mogao je da uzme radnu knjižicu", kaže Boris.
Na ove drastične primere programer u jednoj privatnoj kompaniji Stevan K. sumničavo odmahuje glavom, jer mesečno može da zaradi, zavisno od sklopljenih i naplaćenih poslova, i do 2.000 evra. Radno vreme ne postoji, jedino merilo je da li si završio posao dobro u roku.
'U javnoj upravi ima nešto više od 50.000 zaposlenih - 28.400 u državnim organima i oko 22.000 u lokalnim upravama - opštinama i gradovima', kaže predsednik Sindikata javne uprave Njegoš Potežica.
"Nisam uvek obavezan da sedim u firmi. Mogu da radim od kuće, čak i u kafiću. Ali, pravo na grešku je svedeno na minimum, pa te, uz eventualni otkaz, prati i loša referenca, a nas u ovom poslu nema baš puno na tržištu", priča Stevan.
Stihovi rokera Bore Đorđevića - Bore Čorbe, iz doba dok su mu pesme bile socijalno angažovane ("Lepo je meni govorio tata, mani muzikante, važna je škola, socijalno, zdravstveno i redovna plata.... al’ nisam mogao bez rok en’ rola"), u Srbiji i dalje važe, ali socijalno, zdravstveno i redovna plata nisu - tvrde sindikalci - više podjednaka merila sigurnosti i ušuškanosti kao ranije.
Naime, otkad je država odlučila da ozbiljno štedi, jer su prihodi pali, javni dug je drastično uvećan, a budžet sve tanji - nedavne mere kresanja penzija i plata u javnom sektoru sad stavljaju na probu i istrajnost vlasti i odlučnost zaposlenih u pojedinim sektorima - prosveti i zdravstvu pre svih.
Neatraktivan sektor
Predsednik Sindikata javne uprave Njegoš Potežica negira da je "državni posao baš tako sjajan kako se ljudima čini", tvrdeći da "javni sektor više nije toliko atraktivan kao pre", a svoju tvrdnju brani - matematikom.
"U javnoj upravi ima nešto više od 50.000 zaposlenih - 28.400 u državnim organima i oko 22.000 u lokalnim upravama - opštinama i gradovima. Čak 87 posto njih ima platu do 45.000 dinara, što je oko 375 eura. Plate u rasponu od 25.000 do 45.000 dinara uglavnom imaju ljudi sa srednjom stručnom spremom", objašnjava Potežica, tvrdeći da će upravo oni biti najteže pogođeni Vladinim merama štednje i smanjenjem plata.
On podseća da je minimalac u Srbiji oko 25.000 dinara, a po novousvojenoj minimalnoj ceni rada, od Nove godine biće oko 27.000 dinara, što, uz sadašnji kusr evra 1:120, nije nikakva garancija socijalne sigurnosti.
Izabrani i imenovani kadrovi u javnoj upravi, kaže Potežica, imaju plate od 60.000 do 100.000 dinara, ali "oni nisu većina". Ipak, i on priznaje da je "previše političkog i matrijskog zapošljavanja" u državnim organima.
"Za partijske kadrove i prijatelje se najčešće i nalaze mesta u državnim organima, koji su na budžetu, pa nam je zato javni sektor i prebukiran, a sa ovakvim stanjem budžeta to povlači za sobom i manje plate, bar većini", priznaje Potežica.
Sindikati društvenog sektora i javnih delatnosti - njih 10 - početkom novembra zatražili su razgovor s premijerom Aleksandrom Vučićem i ministrom finansija Dušanom Vujovićem, insistirajući da im se objasni opravdanost smanjenja plata u pojedinim segmentima javnog sektora i društvenih delatnosti i zahtevajući da budu izuzeti.
Primili su ih u Vladi, ali ne premijer i ministar, već njihovi saradnici. Rezultat - bez dogovora.
Sindikalci su, kaže Potežica, predložili Vladi dogovor - da zaposlenima u javnom sektoru, kojima je antikriznim merama propisano smanjenje plata, nakon izlaska iz krize država to, formalno se obavezujući, na sličan način nadomesti vraćanjem oduzetog. Ni na tu ponudu nisu dobili prihvatljiv odgovor.
Prosvetari, koji, u seriji pritisaka na vlast, povremeno štrajkuju, skraćujući časove, premijeru Vučiću poručuju da su spremni na "patriotsku žrtvu", ali pod uslovom da u isti red stanu ministri, njihovi pomoćnici i zamenici, zaposleni u ministarstvima i javnoj upravi, agencijama...
Rečju - birokratija, zaštićena državnim pečatom.
Izvor: Al Jazeera