Piše: Damir Petranović
Prigodničarski tekstovi povodom Praznika rada - barem kada je riječ o Hrvatskoj - iz godine u godinu mogli bi se jednostavno štampati iznova. Opet i opet. Nema toga što se napisalo prošle godine, a da ne vrijedi i ove. Pa čak i ona uobičajena fraza da "radnicima nikad nije bilo gore".
Jer, kao što smo osjetili na svojoj koži, uvijek može biti gore.
Porcija graha
I slatko je nekako s' proljeća uvijek ispočetka promatrati pripreme za bučne prvomajske parade, tradicionalne bijesne riječi i prijetnje unaprijed upućene vladi, da bi se sve završilo rezigniranim kukanjem nekoliko očajnika s crvenim karanfilom na reveru i puno agilnijim čupanjem - nekad i otvorenom tučnjavom - goleme gladne rulje za porciju najobičnijeg graha. Takve ćemo scene gledati i ovih dana, svejedno na splitskom Marjanu ili u zagrebačkom Maksimiru - s tolikom sigurnošću da ni kladionicama ne pada na pamet uvrstiti tu mogućnost u svoju ponudu. Ne bi im se isplatilo.
A kako je u Srbiji ili Bosni i Hercegovini - ne znamo. No, nije teško pretpostaviti. U tim državama Prvi maja slavi se punih dva dana, što samo može biti pouzdan znak da su radnici nagrabusili još više.
Prigodničarski tekstovi povodom Praznika rada - barem što se Hrvatske tiče - iz godine u godinu mogli bi se jednostavno štampati iznova. Opet i opet. Nema toga što se napisalo prošle godine, a da ne vrijedi i ove. Pa čak i ona uobičajena fraza da 'radnicima nikad nije bilo gore'.
Njih ćete - radnike, danas obično vizualizirati kao vrijedne i vesele udarnike u plavim kombinezonima koji ranom zorom jure do radnog mjesta, prebacuju normu i marljivo pridonose napretku i boljitku zajednice. A usput kući donose ponosni, teško zarađeni kruh. Društveni sloj "plavih trliša" koji se u socijalizmu uzdizao na pijedestal, ako ćemo istinu za volju, ni tada nije baš živio u izobilju - ali je uvijek bio barem blizu onoj o "preživljavanju od prvoga do prvoga".
Šipak. Toga više nema. Radnička klasa odavno je otišla u raj.
Ako je od proletera nešto i ostalo, to su najčešće nesretnici koji pred televizijskim kamerama zapomažu za svojih pet, deset ili trideset neisplaćenih plaća, motkama nasrću na automobil kakvog lokalnog mamlaza što se lijepo snašao u privatizaciji i preprodao njihove nekretnine, ili uzaludno obijaju burzu rada. I više misle o tome kako platiti ratu kredita nego što staviti na stol.
Preživjeli bi i nuklearni rat
I da, tu je i cijela vojska zaposlenih u državnim i javnim službama, kojekakvim općinama, županijama, kantonima, agencijama i zavodima: oni skriveni svaki iza svoje političke stranke žive u blaženom autističnom balončiću, na sigurnoj plaći i u uvjerenju da ih se život u realnom svijetu ni ne tiče. Kvragu, vjerojatno bi uz žohare jedini preživjeli i nuklearni rat, a da kakav meteor zdimi Zemlju - snašli bi se oni u prvom skloništu, ništa ne brinite. I na to su mislili.
Izvan te bizarne parazitske organizacije, koja samo u Hrvatskoj broji gotovo 250 tisuća ljudi, žive zbilja normalni građani osuđeni na preživljavanje u postsocijalističkoj ekonomiji, koja se u našim balkanskim uvjetima ne može opisati drugačije nego - švercerskom. Nema tu više ozbiljne proizvodnje, industrijskih giganata, rumenih zora i Maljčikija: u današnje doba vrhunac radne karijere je skrasiti se u kakvoj birtiji, kladionici ili trgovini - da ne govorimo o hotelima ili, za tatine sinove, administraciji - pa ondje trpjeti šest do sedam dana tjednog mobinga, vječnih racionalizacija i ''povećanja učinkovitosti'', kako se to fino kaže. I tako čekati penziju, za koju svi skupa intimno slutimo da je nikada nećemo dočekati.
Društveni sloj 'plavih trliša' koji se u socijalizmu uzdizao na pijedestal, ako ćemo istinu za volju, ni tada nije baš živio u izobilju - ali je uvijek bio barem blizu onoj o 'preživljavanju od prvoga do prvoga'.
Na ovom mjestu vrijedi citirati prvomajsku čestitku hrvatskog premijera Zorana Milanovića, nominalnog socijaldemokrata i deklariranog liberala - što samo po sebi zvuči kao oksimoron, nešto poput vrućeg leda ili poštenog HDZ-ovca. Obraća se, dakle, Milanović najširem hrvatskom puku, i to onako moderno putem Facebooka, pa piše: "Nova radna mjesta, bolji životni standard i sigurnu perspektivu među razvijenim društvima Europe imat ćemo samo ako iskoristimo priliku koja stoji pred nama."
Mašala, u najboljoj maniri legendarnog Grunfa iz ''Alan Forda''. Podsjeća na njegovog ministra rada Miranda Mrsića, također navodnog strastvenog ljevičara, koji je nedavno objasnio da će ''nezaposlenost početi padati kad BDP počne rasti''. Ma vidi.
Znakovitija poruka
No, kad se malo uozbiljio, taj isti Mrsić poslao je puno znakovitiju poruku: prijetećim glasom obznanio je hrvatskim radnicima - odnosno, onome što je od njih ostalo - da mogu zaboraviti na čarobnu formulu ''osam plus osam plus osam''. Osam sati rada, jednako toliko društvenog života i nevjerojatnih osam sati spavanja. Ne, nema toga više: neka su se neki hrabri ljudi prije stopedeset godina izborili za minimum vlastitih prava i dostojanstva, danas je došlo vrijeme da u ime svete poduzetničke klime, blaženog "investicijskog tsunamija" i nedohvatljivih stopa rasta još jednom pognemo leđa. Da smo prosti, mogli smo biti i slikovitiji.
I što je, dakle, Prvi maja u državama s balkanskom verzijom kapitalizma? Ništa, baš ništa - eventualno jedan ili dva slobodna dana, možda kakvo ''spajanje s vikendom'', kao iluzija da radnici zbilja nešto znače. Dok u stvarnosti Hrvatska deseti put mijenja zakon o radu - naravno, nagore - a na pomolu su vrlo slični procesi i u Srbiji, samo što će po intenzitetu i brutalnosti ondje vjerojatno biti snažniji, jer je i situacija dosta zeznutija.
Čitat ćete
A, i uzde ekonomske politike premijer je povjerio ekipi sa stranim diplomama i, što je još važnije, solidnim iskustvom u raznim nadnacionalnim sjedištima krupnog kapitala. Bit će zanimljivo.
Kao i u Bosni i Hercegovini, koja i u ekonomskom smislu izgleda kao da je na rubu kliničke smrti.
Kažemo, sretan vam Prvi maja, a od ostalih želja ćemo se suzdržati. Uvijek može biti gore. Čitat ćete na ovom istom mjestu za točno godinu dana.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Ako je od proletera nešto i ostalo, to su najčešće nesretnici koji pred televizijskim kamerama zapomažu.
