Analitičari u regiji o Vučićevoj pobjedi

Piše: Mladen Obrenović

Aleksandru Vučiću otvorila su se u političkoj karijeri apsolutno sva vrata – od ulaska u politiku i poslaničke klupe kad su mu bile samo 23 godine do činjenice da je prije nekoliko dana i službeno postao najmoćniji političar u Srbiji.

Samo dva sata nakon zatvaranja birališta na izvanrednim izborima svjestan je bio i povijesnog izbornog rezultata, kakvim se ni Slobodan Milošević nije mogao pohvaliti. Još ako mu se „kockice“ poslože, može imati i dvotrećinsku većinu u Parlamentu, što donosi mogućnost promjene Ustava, ali i kontrolu nad svim političkim i javnim resursima Srbije.

„Nije samo važno jesu li Zapad i Istok vjerojatno dobili svog novog miljenika, nego je najvažnije da je Srbija dobila novog miljenika. Cijelu priču treba analizirati iznutra, jer je u korektnim izborima dobio najveću većinu koja je u pluralističkoj povijesti Srbije zabilježena“, ocjenjuje Vučićev uspjeh politički analitičar Žarko Puhovski.

Osim toga, dodaje, Vučić je istovremeno čovjek koji ima i dobar ugled na Zapadu, a preko Nikolića i Dačića održava i dalje vezu s Istokom. „Igra na obje strane i to je njegova prednost. No, sve je to u drugom planu u odnosu na činjenicu fantastičnog uspjeha koji je na izborima postigao“, navodi Puhovski.

Najmlađi poslanik radikala

Priča o usponu Aleksandra Vučića počinje u 90-ima, kad se priključio Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja i već na izborima za drugi saziv Narodne skupštine Republike Srbije, početkom 1993. godine i s nepune 23 godine, sjeo u poslaničke klupe.

Iz tog vremena datiraju i njegovi izleti u novinarske vode, no bitnije od svega je da uskoro postaje jedan od čelnih ljudi radikala, kao generalni sekretar, ali i jedan od njihovih najvatrenijih govornika.

Postoje brojne snimke tih govora, u kojima nije štedio svoje političke protivnike i u kojima je crtao granice Velike Srbije po uzoru na Šešelja. Vučić će i danas, bez problema, novinarima koji ga podsjećaju na to reći: „Onima koji žive u prošlosti želim da u prošlosti i ostanu.“

„U svakom slučaju Vučić je kontroverzna ličnost. Njegova prošlost se u nijednom slučaju ne zaboravlja. Međutim, ljudsko biće je jedino biće slobode i postoji mogućnost promjene i pranja nečiste savjesti. Pogotovo kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, savjest mu je nečista, jer bh. građani znaju ko je Aleksandar Vučić bio tokom rata protiv BiH. Ipak, u politici, kao i u životu, postoji mogućnost promjene. Dokazao je da je takva promjena moguća. To je nešto što je vrlo pozitivno i to treba podržati“, poručuje Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

'Vučićev zakon'

Kad su radikali od žestokih kritičara Miloševićeve vlasti 1998. godine postali dio te iste vlasti, Vučić je u Vladi narodnog jedinstva postao ministar za informiranje. Uskoro potpisuje Zakon o javnom informisanju, nazvan još i „Vučićev zakon“, koji je umnogome ograničio medijske slobode, uveo drakonske kazne za novinare koji kritiziraju režim, a uskoro su uslijedila gašenja Dnevnog telegrafa, Evropljanina i Naše Borbe.

U proljeće iduće godine uslijedili su napadi snaga NATO-a na Srbiju i Crnu Goru, pa su vlasti usvojile i posebnu uredbu o djelovanju medija pod prijetnjom oružanih napada, što je dovelo do gašenja programa u još nekoliko redakcija, te do ukidanja stranih programa na kablovskim mrežama. Kad je potpisan Kumanovski sporazum, a NATO prestao s napadima na tadašnju Jugoslaviju, radikalski ministri podnijeli su ostavke, a među njima i Vučić, no nastavili su obavljati svoje dužnosti zbog „nacionalnih interesa“. U jednom trenutku našao se i na listi osoba kojima je zabranjen ulazak u EU.

Dok je postojala SR Jugoslavija, tri puta je biran za saveznog poslanika. Nakon demokratskih promjena krajem 2000. godine, zajedno sa svojim kolegama radikalima ponovo prelazi u opoziciju. U međuvremenu je Šešelj otišao u Haag, jedno vrijeme vodio stranku iza rešetaka, no nakon svađe lidera radikala s Nikolićem najavljen je izlazak mnogih ljudi iz SRS-a. Prvi je to uradio Nikolić, a za njim je došao i Vučić, te su u listopadu 2008. godine zajedno stvorili Srpsku naprednu stranku (SNS). Nikolić postaje predsjednik, a Vučić njegov zamjenik.

Dolazak naprednjaka

Uspon naprednjaka donio je i porast popularnosti njihovih lidera, pa na parlamentarnim izborima prije dvije godine SNS dobiva najviše mandata, a Tomislav Nikolić na izborima za predsjednika uspijeva pobijediti demokratu Borisa Tadića. Kad je Nikolić morao odstupiti s pozicije predsjednika stranke, Vučić je jednoglasno izabran za novog lidera naprednjaka.

U poslijeizbornoj kombinatorici SNS ulazi u koaliciju sa SPS-om, Dačić postaje premijer, a Vučić prvi potpredsjednik Vlade sa vrlo širokim ovlastima i brojnim zaduženjima – obrana, sigurnost, borba protiv korupcije i kriminala.

Čak je jedno vrijeme obnašao i dužnost ministra obrane u Dačićevoj Vladi, a onda je podnio ostavku, kako bi se mogao posvetiti, kako je objašnjavao, borbi protiv korupcije i kriminala.

„Dobio je podršku Zapada za Kosovo i uleteo kad je Nemačka ozbiljno stala iza cele te priče. Zatim se nametnuo sa demagogijom i populizmom u antikorupcijskoj priči, socijalnim i ekonomskim temama. Oni dve godine nisu ništa radili, nego su sve vreme vodili kampanju. Kampanja je, uz te teme, bila fokusirana i protiv opozicije, koju je na kraju uništio. Uspeo je da pregazi sve i pokrio je ceo sektor – i desni i levi“, objašnjava Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.

Vrlo je kritična prema Vučiću, navodeći i to kako „čim mu se pokaže nešto što mu nije po volji, odmah se naljuti, zove i preti, hapsi ili diskvalifikuje“. Po njoj, za buduće djelovanje „nema niti ljude, niti viziju, niti mogućnosti za sistemsko menjanje“.

Otvorena sva vrata

Nakon izborne pobjede u nedjelju jasno je da i Srbija i Zapad sad puno očekuju od Vučića, jer se očekuje da u prvih nekoliko mjeseci poduzme neke važne korake u reformama, smatra Biserko, no dodaje kako „sve to ne drži vodu ukoliko ne bude značajnog investiranja sa strane“.

„Objektivno, zemlja je u teškoj situaciji i Zapad misli da tolika koncentracija moći može da mu pomogne da donese neke bolne odluke. No, imajući u vidu njegovu bazu i ljude koji ulaze na scenu, odnosno njihovu potrebu da nešto zgrabe od tog kolača, sukobljavaće se razni interesi. Na jednoj strani je Vučićeva potreba da se pokaže kako je za Srbiju, a na drugoj potreba ljudi kojima je okružen da se utale u nešto. Po meni, nema s kim da pokrene taj novi talas u Srbiji bez podruške izvana i prekida začaranog kruga u kojem se vrtimo“, dodaje Biserko.

I Žarko Puhovski smatra da će Vučić na putu da postane veliki državnik morati proći kroz mnogo iskušenja, ali i morati „poduzeti jako neugodne poteze“.“Sve ovisi kako će se stvari razvijati, jer mora vući neke državničke, pa i nepopularne poteze. Jedno vrijeme on si to može može dopustiti. No, pitanje je uspjeha, jer su državnici oni koji uspijevaju. Ako uspije priča s integracijama, Kosovom i, prije svega, s popravkom ekonomske situacije, sigurno će ostati zabilježen kao veoma pozitivno ime u novijoj srpskoj povijesti“, predviđa Puhovski.

Šaćir Filandra, također, procjenjuje kako Vučić „stvara jednu novu Srbiju, jedno novo, politički monolitno tijelo, na čijem čelu je jedna mlada, perspektivna i harizmatična ličnost“. „On ima sve pretpostavke da pragmatičkim nastupom prema političkoj stvarnosti obilježi decenije ispred nas i da preraste u jednu moćnu, ako ne odlučujuću političku figuru u ovom dijelu Balkana“, dodaje Filandra.

„Vučić će svojom političkom pozicijom i političkim monopolom u Srbiji izazvati i određene greške, pogrešne poteze, ali i omogućiti formiranje nove i drugačije, istinske opozicije. Pozicija monopola jeste izazovna, ali je i vrlo skliska. Imala je to Srbija sa Miloševićem, imali smo mi to sa Titom, svi imamo iskustva sa autoritarnim političkim režimima, čak i pod krinkom demokracije. To je vrlo opasan teren i treba se nadati da će iz iskustava svojih prethodnika izvući nešto poučno“, zaključuje Filandra.

Izvor: Al Jazeera