Utjecaj izbora u Srbiji na Balkan

Piše: Davor Gjenero

Procjenjujemo li efekt parlamentarnih izbora u Srbiji onako kako je to učinio Vojislav Koštunica, ustvrdivši da se politička karta Srbije promijenila i da je nalik mapi iz devedesetih, ali da su dvije najveće stranke zamijenile mjesta, vjerojatno bismo bez ostatka tvrdili kako će utjecaj novoga parlamentarnog reljefa u Srbiji biti nepovoljan za zemlje u susjedstvu.

Međutim, iako je očito da rezultat ovih izbora na neki način predstavlja krah političke epohe započete 5. oktobra 2000. godine, političkim krajem tog razdoblja možemo zapravo smatrati parlamentarne i predsjedničke izbore održane 7. maja 2012. godine. Tada je, naime, Tadićeva pogodbena administracija, u kojoj su sudjelovala „meka krila“ Miloševićeve opozicije i „staroga režima“, zamijenjena administracijom koju su predvodile dvije stranke proizašle iz „staroga režima“.

Ovim izborima samo je „defragmentirana“ politička scena u Srbiji, a iz parlamentarnog su reljefa Srbije nestale neke od petooktobarskih političkih opcija, odnosno neki od petooktobarskih lidera.

Ako izborni rezultat u Srbiji pesimisti čitaju kao poraz demokratske tranzicije, optimisti će ustvrditi kako su na izborima u toj zemlji prije svega poražene radikalne političke opcije i kako se u tamošnjoj političkoj areni dogodio fenomen nalik onome u hrvatskoj političkoj areni u razdoblju pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Raspoloženje prema EU

Naime, u vrijeme HDZ-ovih administracija, kako one Sanaderove tako i Jadranke Kosor, u društvu se osjećao snažan euroskeptični politički naboj, ali euroskeptična politička scena nije bila predstavljena u parlamentu. Slično je danas u Srbiji – iako je znatan dio birača skeptičan prema procesu pridruživanja, sve četiri parlamentarne političke opcije deklariraju se kao euro-entuzijastične. 

Za proces pristupanja Europskoj uniji takvo stanje političke arene vrlo je povoljno. Međutim, politički nepredstavljeno nezadovoljstvo može postati i nekontrolirano, a time i vrlo razorno za društvo i politički sustav. Kako god bude oblikovana buduća administracija u Srbiji, bila ona jednostranačka, obuhvaćala dvije stranke „staroga režima“ ili bila neka vrsta „koncentracijske vlade“, politički akteri koji žele stabilnost poretka, moraju voditi računa o tome da je nakon izbora relevantan dio političkog spektra u Srbiji ostao nepredstavljen.

Moguće je pretpostaviti da Kosovo polako prestaje biti najtežim problemom Srbije, kad je riječ o odnosima u regiji. Dačićeva runda pregovora s kosovskim premijerom Thaçijem dio je europskoga pristupnog dosjea Srbije.

Očito je da su ekonomske reforme, moguće socijalne napetosti i pristupni dijalog s EU-om u fokusu interesa novoga mandatara, sada i formalno najmoćnijega čovjeka Srbije Aleksandra Vučića. Isto je tako jasno da odnosi u regiji u njegovu fokusu nisu ključni, a da obrise regionalne politike nova vlada ionako smatra definiranima. Vučić je svjestan da je pred njim osjetljiva promjena Ustava, a da će mu za ustavnu reformu biti potrebna dvotrećinska većina. Iako se mislilo da će dvotrećinsku većinu biti moguće postići samo nekim oblikom koncentracijske vlade, sada se vidi da i koalicija s Dačićevim socijalistima garantira ustavnu većinu.

Kad je riječ o europskim pitanjima, a europsko pitanje je i prevladavanje Koštuničine „kosovske zamke“ iz 2006. u ustavnoj preambuli, buduća administracija ne treba strepiti niti od Đilasovih niti od Tadićevih demokrata, a konzervativna administracija, ukorijenjena u „starom“ režimu, lakše će prevladati tu zamku nego neka „petooktobarska“ politička opcija.

Moguće je pretpostaviti da Kosovo polako prestaje biti najtežim problemom Srbije, kad je riječ o odnosima u regiji. Dačićeva runda pregovora s kosovskim premijerom Thaçijem dio je europskoga pristupnog dosjea Srbije i vjerojatno je samo pitanje tempa kojim će ustavna preambula biti izbrisana iz Ustava Srbije, čime će se otvoriti put za faktično priznanje neovisnosti susjedne države.

Ključ vrednovanja europske politike dobrosusjedstva prilikom pristupanja Srbije Europskoj uniji uskoro će postati Bosna i Hercegovina. Valja primijetiti kako se u svakoj kriznoj situaciji funkcionari u Srbiji doista sastaju s Dodikom ili nekim drugim visokim funkcionarima manjega bosanskohercegovačkog entiteta i da Dodik u takvim okolnostima uvijek ponavlja iste rečenice o tome kako će njegov entitet, postane li u BiH „neizdrživo“, početi put prema državnoj samostalnosti, ali nikad za to ne dobiva formalnu potporu službenog Beograda. Odnosi Aleksandra Vučića prema Dodiku i njegovu timu vidljivo su hladniji od onih bivšega predsjednika Tadića, pa i drugih predstavnika „petooktobarske Srbije“, uključujući i ubijenoga premijera Zorana Đinđića.

Budu li pritisci međunarodne zajednice za redefiniranje daytonskoga režima u Bosni dovoljno snažni, Vučićeva administracija lakše će Dodika „pustiti niz vodu“ nego što bi to mogla uraditi neka „petooktobarska“ administracija. Doduše, uočljivo je i to da glavni otpor redefiniranju daytonskog poretka ne dolazi iz Srbije, nego je izazvan geopolitičkim interesima Rusije, pa valja očekivati da bi glavni Dodikov zagovornik u Beogradu, uđe li u administraciju, mogao biti Dačić, kao političar od najvećega povjerenja Rusije. Kooperativnost Srbije prema konsolidaciji Bosne i distanciranje od Dodika bit će proporcionalni ambiciji Vučića da efikasno napreduje u pregovorima o članstvu u EU.

Odnosi sa Zagrebom

Pristupni pregovori ključ su i za razumijevanje budućih odnosa s Hrvatskom. Mnogi ne razumiju sadržaj hrvatske „potpore pretpristupnom dijalogu Srbije s EU-om“ pa ga nazivaju „bezuvjetnom potporom“. Niti jedna članica EU-a niti jednu zemlju koja pristupa Uniji ne podupire „bezuvjetno“. Hrvatska politika, tko god obnašao vlast, striktno će inzistirati na zaštiti onih hrvatskih interesa koji se podudaraju s europskom „zajedničkom pravnom baštinom“ (acquis communautaire). Inzistirajući na tome da Srbija ispuni uvjete iz acquisa, Hrvatska će rješavati i pitanja arhiva i uvida u dokumente JNA o nestalima, i pitanja nadležnosti kvazipravosudnog sustava bivše JNA, i pitanja kažnjavanja ratnih zločina, i zaštite hrvatske manjine u Srbiji.

Problem Crne Gore je činjenica da njena opozicija nije baš „državotvorna“, a budući da je zemlja podijeljena u dva politička bloka, bitno je smanjena mogućnost stvarne političke kompeticije. 

Pitanje razgraničenja na Dunavu, međutim, nije pitanje povezano s acquisom, i Hrvatska ga politika neće otvarati u kontekstu pristupanja Srbije Europskoj uniji. Iskustva hrvatske diplomacije s Aleksandrom Vučićem nisu loša, iako, naprimjer, ministrica Vesna Pusić ne krije da su prema njemu imali određeni zazor i distancu. Do sada je poštovao svaki postignuti dogovor, smatra ga se pragmatičnim i pouzdanim, a cijeni se činjenica da u Srbiji ima neupitnu moć da provede ono na što se obveže. Unatoč političkoj distanci, odnosi Zagreba s novom administracijom u Beogradu mogli bi, dakle, biti pragmatični i efikasni.

Crna je Gora u svojevrsnom rivalskom odnosu sa Srbijom. U Beogradu smatraju da Srbiji neupitno pripada pozicija regionalnog lidera. Crna Gora svakako je premala da bi sebi mogla pripisivati lidersku poziciju, ali ona za sada prednjači u pristupnom dijalogu. Zadrži li temeljnu političku stabilnost, upravo bi joj činjenica da je malena, teritorijalno homogena, s malo stanovništva koje nije pretjerano sklono mobilnosti, mogla olakšati očuvanje liderske pozicije.

Problem Crne Gore je činjenica da njena opozicija nije baš „državotvorna“, a budući da je zemlja podijeljena u dva politička bloka, bitno je smanjena mogućnost stvarne političke kompeticije i smjenjivosti administracije. Crna Gora će još dugo ostati zapravo najosjetljivija na političke impulse iz Srbije, a prije formiranja nove administracije teško je procijeniti kakve će impulse prema Crnoj Gori upućivati administracija koja će uskoro biti formirana u Beogradu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera