Prespavali sedam tehnoloških revolucija

Piše: Mladen Obrenović

Statistike Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije, baš kao i „burze rada“ u drugim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, već dugo pokazuju zabrinjavajuće podatke o broju radno aktivnih ljudi bez posla. Posebno brine činjenica da je u potrazi za poslom jako puno onih sa srednjom školom, zanimanjima koja su sve manje tražena ili bez bilo kakvih kvalifikacija. Još dramatičnije djeluje podatak da je na „burzi rada“ sve starija populacija, uglavnom oni koji su nadomak mirovine, ali bez mogućnosti da je u skorije vrijeme ostvare ili sa kvalifikacijama koje im ne omogućuju lagano pronalaženje posla. Na kraju, onih dugoročno nezaposlenih je, također, sve više.

Iz svega toga olako bi se moglo zaključiti kako je radnička klasa, konkretno radnici u proizvodnji, na dobrom putu da, osiromašena i obespravljena, doista i nestane, no nije tako. Ako već postjugoslavenska društva žive u nekom obliku kapitalizma, posve je jasno da bez radnika - iako sve malobrojnijih u uvjetima primjene sve modernije tehnologije - proizvodnja nije moguća.

Ukazujući kako je radnička klasa kakvu smo poznavali doživjela kvalitativne i kvantitativne promjene u posljednja dva desetljeća, predsjednica Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije (ASNS) Ranka Savić, ipak, upozorava na to da smo „od 90-ih prespavali sedam tehnoloških revolucija“.

„Svet se nije samo globalno povezao, već je izvršena i nova tehnološka i ekonomska preraspodela rada i poslova. Pored toga, ekonomija znanja i permanentno usavršavanje postali su ne samo neophodnost, već i elementaran uslov da se dobije i zadrži posao. Naši radnici i, što je posebno važno, nove generacije koje izlaze iz škola, nemaju primenjiva praktična znanja potrebna za savremenu industriju i neophodno je odmah početi sa programima kompletne reforme obrazovanja, posebno srednjeg, kao i uspostavljanje sistema dodatnog obrazovanja. U protivnom, pored sadašnje i buduće generacije, postaće radnici drugog reda sa svim ekonomskim, socijalnim i društvenim posledicama“, upozorava Savić.

Kapitalizam bez kapitala

Novinarka lista Danas Ruža Ćirković stvari postavlja u širi kontekst i navodi kako je propast radničke klase vezana i za propast socijalizma, ali je i posljedica globalnih kretanja, te tehnološkog razvoja. „Sve je to doprinelo da radnička klasa, pre svega mislim na industrijsku i manuelnu radničku klasu, postane nepotrebna razvojem tehnologije, jer mnoge poslove sad obavljaju mašine. Problem obezbeđenja dovoljnog broja radnih mesta prisutan je u celom svetu“, kaže Ćirković.

„Specifičnost Srbije je i u tome što posle 2000. godine nije bilo ni poželjno pominjati reč radnička klasa, jer su svi hteli da budu menadžeri i konsultanti. No, kriza je sve stvari revidirala, pa sve zemlje rade na tome da se ponovo podignu njihove industrije. Pojavio se drugi problem, jer se poslednjih 15 godina niko nije školovao za zanimanja iz domena kvalifikovane radne snage. Činilo se da su ta zanimanja nepoželjna, a kriza je pokazala da ona itekako nedostaju“, ukazuje Ćirković.

O problemu deindustrijalizacije, ali i činjenici da je „radnička klasa i dalje potencijalno velika društvena snaga“, govori i ekonimist i povjesničar Goran Musić, urednik web portala Crvena Kritika, te autor studije „Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013“. Nedavne demonstracije u Tuzli, ali i štrajkovi u cijeloj regiji, po njemu su dokaz kako su se „radnici trgnuli iz apatije i da se polako, ali sigurno ponovo organizuju“.

„Jedan generalni štrajk bi blokirao celu državu. Samim tim, radnička klasa je i dalje potencijalno velika društvena snaga. Ono što je izumrlo nije sama klasa ljudi čiji je glavni izvor prihoda nadnica, već njihovo samopoštovanje, političko organizovanje i svest o važnosti ovog sloja stanovništva za svako civilizovano društvo“, smatra Musić.

Kad je u pitanju restauracija kapitalizma, kako je naziva, dodaje kako je „nesumnjivo da su ljudi čiji je glavni, često i jedini, izvor prihoda bila plata koja se zarađivala u industrijskim preduzećima bivšeg društvenog sektora – najviše stradali“. "Uslijedila je", nastavlja Musić, "ofenziva kapitala prema svijetu rada i pokušaj brže razgradnje svih prava koje je radnička klasa uživala u bivšoj Jugoslaviji, poput sigurnosti radnog mjesta, slobodnog pristupa kvalitetnom zdravstvu, investicijama u javne stambene fondove itd."

Minimalna ili neredovna primanja

Poseban su problem primanja zaposlenih, koja su ili minimalna ili neredovna, mnogi radnici čak i ne primaju plaću za svoj rad ili rade „na crno“, a česte su i pojave neplaćanja doprinosa. Sindikalni predstavnici tvrde kako u Srbiji tek petina radnika redovito prima svoje zarade. Ostalima plaće stižu sa zakašnjenjem ili ih ni ne dobivaju.

„Ekonomska neefikasnost i veliki nameti na rad, ali i nepostojanje odgovorne kontrole i selektivan pristup naplati poreza i doprinosa od strane Poreske uprave, uslovili su da potpuno neprihvatljiva praksa isplate minimalnih zarada i neplaćanja doprinosa postane pravilo ponašanja. Na jednoj strani imate radnike koji ne mogu da ostvare elementarna prava i to ne samo po osnovu rada, već civilizacijska prava kao što su pravo na lečenje, penziju i slično, a sa druge prazne fondove u budžetu i to od lokalnog do repubilčkog nivoa. Kada tome dodate još najmanje 40 odsto rada u 'sivoj zoni', dobijamo jedan od odgovora i razloga za sveopšte siromaštvo“, navodi sindikalistica Ranka Savić.

Miloš Ivković, vlasnik tvrtke Ivko Woman, koja je od umjetničke radionice u kojoj je radilo četvero ljudi do tvrtke s 200 zaposlenih prošla uspješan put i postala svjetski poznat brend u proizvodnji ženske odjeće, staje u obranu svojih kolega. Upozoravajući kako se „stvara pogrešna slika, po kojoj se kod svih preduzetnika radi 'na crno', bez ikakavih prava i za male plate, dok se preduzetnici bogate“.

„Uvjeren sam da je broj preduzetnika koji radnike plaćaju 'na crno' i planirano izbjegavaju plaćanje obaveza zarad povećanja sopstvene dobiti jako malo i njih treba zvati drugim imenom. Najveći je broj onih koji ne plaćaju poreze i doprinose za svoje zaposlene, ustvari, koji su primorani da rade na taj način ili da zatvore proizvodnju. To jeste nelojalna konkurencija nama koji svoje obaveze isplaćujemo i jeste udar na budžet“, kaže Ivković.

Ipak, priznaje i to da ga „više boli činjenica po kojoj su najveći dužnici za porez i doprinose veliki, od države podržani sistemi koji za neispunjenje svojih obaveza imaju dozvolu od poreskih organa, nego to što neka automehaničarska radnja ima 'na crno' zaposlene majstore“. Po njemu, red bi moglo da uvede progresivno oporezivanje zarada, u kojem se na minimalne zarade ne bi plaćao nikakav porez.

Godine (ni)su prepreka

Kad govori o iskusnim, za proizvodnju spremnim radnicima i onima koji su spremni da se kroz rad obučavaju za nove tehnologije koje sve brže dolaze, Ivković tvrdi kako godine nisu nikakva prepreka i dodaje da „oni sigurno nalaze posao“.

„Drugi su problem mladi ljudi, jer kod njih postoji velika razlika između onoga što industriji treba i onoga što škole u najvećem broju slučajeva nude. Ako se ograničim na tekstilnu industriju, tu je razlika jako velika. Osim toga, u tekstilne ili druge stručne srednje škole dolaze slabiji đaci iz osnovnih škola i to što uče u principu ih i ne interesuje“, upozorava Ivković.

Navodi i problem nemogućnosti motiviranja ljudi za rad u proizvodnoj industriji, jer „statistike ili vijesti donose podatke kako je proizvodna industrija pri dnu po primanjima, radi se puno, često na crno“. „Ne zvuči baš kao posao iz snova. Ne proizvodimo visoku tehnologiju, automobile, proizvode sa visokim stepenom obrade koja omogućuje visoke prinose, pa da proizvodni radnik bude dobro plaćen. Nekonkurentnost koju imamo praktično prebacujemo na plate zaposlenih, a pošto je to tako u najvećem broju slučajeva - problem je sistemski, a ne pojedinačni“, konstatira Ivković.

Na kraju, radnicima će utješno zazvučati mišljenje profesora Dženana Kulovića s Ekonomskog fakulteta u Zenici, koji ukazuje na to kako je „radnička klasa komponenta dijalektičkog materijalizma i, kao takva, ne može izumrijeti“. Ipak, upozorava na to kako je „potrebno provesti personalnu tranziciju, odnosno promjenu načina razmišljanja“, te dodaje: „Svjedočimo da je i danas kod radnika moguće vidjeti parole: 'Vratite nam fabrike!'. Taj sistem inercije kapitalizam ne priznaje. No, u kapitalizmu je radnička klasa u porastu, jer je naglasak na proizvodnji i stvaranju novih vrijednosti.“

Izvor: Al Jazeera