Usvajanjem Zakona o socijalnoj zaštiti 2011. godine, Srbija je počela sa sistemskim rješavanjem pitanja pružanja pomoći onima kojima je najpotrebnija.
Sredinom prošle godine usvojeni su i prateći pravilnici o uvjetima licenciranja organizacija koje pružaju usluge iz tog domena, a čija je primjena počela 1. januara, od kada stižu i sve češća upozorenja da bi veliki broj tih organizacija mogao zatvoriti vrata.
Vesna Nestorović je slabovida. No, poput mnogih osoba sa invaliditetom, na nemoć ne pristaje. Naprotiv. Za inkluziju osoba sa invaliditetom bori se svim silama, pa i kroz Udruženje slepih i slabovidih Srbije „ Beli štap".
Sa jednim ciljem:
„Da jedna porodica, bilo koja, sad u momentu da uđete u zgradu, pitate - komšija, je l' vi imate možda neku porodicu koja ima osobu sa invaliditetom, da vam on kaže - da, tu ima, i da vi shvatite od ulaska u zgradu da je to sve omogućeno“, kaže Vesna.
Za normalan život
Omogućavanje normalnog života osobama sa invaliditetom i njihovim porodicama, kojih u Srbiji prema nezvaničnim procjenama ima između 800 hiljada i milion, bilo bi nezamislivo bez niza usluga socijalne zaštite poput pomoći u kući, dnevnog boravka ili personalnog asistenta.
Međutim, kako je 1. januara počela primjena Pravilnika o standardima i licenciranju organizacija socijalne zaštite, samo u Beogradu bi bez tih usluga moglo da ostane čak 25 hiljada ljudi.
Prema Zakonu o socijalnoj zaštiti, koji je usvojen 2011, finansiranje tih organizacija, prebačeno je na teret lokalnih zajednica.
Međutim, pravilnici koji to regulišu donijeti su tek u maju 2013.
Problem je, prema riječima Momčila Stanojevića iz Centra za samostalni život osoba sa invaliditetom, što lokalne zajednice i potencijalni pružaoci tih usluga nisu dovoljno upoznati sa sadržajem Zakona.
„Niti u Opštini ne postoji procena kolika je potreba određene usluge, znači za koliki broj, niti oni imaju sredstva koja su u budžetima opredeljena za tu svrhu, tako da se postavlja veliki problem kako će se te usluge pružati.“
Na paradoksalnu situaciju ukazuju i u Republičkom zavodu za socijalnu zaštitu.
„Nevolja nastaje u onoj odredbi zakona koja poziva na primenu Zakona o javnim nabavkama, gde kaže da, kada se raspiše tender za lokalnu uslugu socijalne zaštite, samo licencirani pružaoci usluge mogu da se jave. Dakle, nije problem u tome da li oni mogu da pružaju usluge - mogu naredne tri godine bez licence, problem je što ne mogu da se jave na tender ako nemaju licencu i to važi odmah i sada“, kaže Božidar Dakić, direktor Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu.
Uslovi za licencu
Da bi se dobila puna licenca u trajanju od šest godina, pravilnik između ostalog nalaže dostavljanje dokaza o registraciji u skladu sa zakonom, ispunjavanje standarda koji se tiču prostora, opreme, stručnosti osoblja, ali i dokaza o pružanju usluga socijalne zaštite od najmanje dvije godine.
A to je samo dio uslova koji će, smatraju pojedine organizacije civilnog društva koje pružaju usluge socijalne zaštite, mnoge primorati da zatvore svoja vrata. Poput udruženja "Beli štap" koji, sa svojim volonterima, samo u Beogradu pruža pomoć za više od 2.600 slijepih.
Izvor: Al Jazeera
Samo u Beogradu bi bez usluga socijalne zaštite moglo da ostane 25 hiljada ljudi.
