Piše: Branimir Bradarić
Nepune četiri godine nakon uhićenja na Fruškoj Gori, svega nekoliko kilometara zračne linije od svoje kuće u Novom Sadu, Haaški sud odlučio je Gorana Hadžića (1958) pustiti na privremenu slobodu iz zdravstvenih razloga.
Hadžiću je krajem 2014. godine dijagnosticiran tumor na mozgu, a u tekstu odluke Žalbenog vijeća Haaškoga suda navodi se kako su liječnici procijenili da mu sa takvom dijagnozom ostaje 12-24 mjeseci života.
Ograničeno kretanje
Nakon što je saznao za liječničku dijagnozu, Hadžićevi odvjetnici zatražili su njegovo puštanje na privremenu slobodu što je Raspravno vijeće odbilo. Ipak, Žalbeno vijeće uvažilo je njegov zahtjev te odredilo da ga se što prije premjesti u Srbiju gdje će biti podvrgnut kemoterapijama.
Prema odluci Žalbenoga vijeća nekadašnji predsjednik tzv. Republike Srpska Krajina u pritvor u Scheveningenu, treba se vratiti tijekom svibnja ove godine do kada može biti u Novom Sadu gdje mu živi i obitelj. Haški sud je od Vlade Srbije tražio da garantira Hadžiću sigurnost i liječenje, kao i da će ga privesti ukoliko pokuša napustiti teritoriju Srbije.
U isto vrijeme Hadžiću je naloženo da ne napušta Novi Sad niti svoju obiteljsku kuću između 23 sata i sedam sati ujutro. Prema odluci, svakog dana obilazit će ga pripadnici policije, putovnicu mora predati Ministarstvu unutarnjih poslova, a ne smije kontaktirati žrtve i svjedoke. Isto tako, ni sa kim ne smije razgovarati o svom slučaju i mora se vratiti u Haag u zadanom roku.
Goran Hadžić uhićen je u srpnju 2011. godine, poslije sedam godina skrivanja na Fruškoj Gori, poslije čega je ubrzo izručen Haaškom sudu. Tamo se na svome prvom pojavljivanju izjasnio da nije kriv niti po jednoj točki optužnice.
Zadnji bjegunac Haga
Hadžić je bio i zadnji haaški bjegunac s čijim uhićenjem je i završena haaška potraga za osumnjičenicima optuženim za ratne zločine na području bivše Jugoslavije.
U haaškoj optužnici, Hadžić se tereti za genocid i navodi kao jedan od sudionika „zajedničkog zločinačkog pothvata“ čiji je cilj od kolovoza 1991. do kolovoza 1995. godine bio „uklanjanje većine Hrvata, Muslimana i drugog nesrpskog stanovništva sa približno jedne trećine teritorije Hrvatske i velikih dijelova BiH, radi njihovog pripajanja novoj državi pod srpskom dominacijom, kroz činjenje ratnih zločina“.
U haaškoj optužnici protiv Slobodana Miloševića navodi se da je Hadžić „formirao, zapovijedao, upravljao i na druge načine efikasno kontrolirao policiju i državnu sigurnost u SAO Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu kao i da je "osiguravao novac i drugu vitalnu podršku i pomoć postrojbama Teritorijalne odbrane SAO i RSK".
Komentirajući vijest da će Goran Hadžić biti pušten na privremenu slobodu ministar branitelja u Vladi RH Predrag Matić, rekao je „kako je Haag pokazao humanost prema ljudima koji su teško oboljeli iako ti ljudi nisu pokazivali humanost prema svojim žrtvama“.
Na sličan način o Hadžićevom puštanju na privremenu slobodu govore i vukovarski branitelji koji bivšeg predsjednika RSK poznaju iz mirnodobskih vremena.
Tako bivši logoraš i predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara 2003. Zdravko Komšić, ne krije svoje razočarenje i iznenađenje puštanjem bivšeg čelnika RSK na slobodu.
Nikad više u Hagu?
„Goran Hadžić bio je gospodar života i smrti u to vrijeme. Upravo radi toga, a nakon svega za što je odgovoran, nisam očekivao da će biti pušten na slobodu. Bilo bi normalnije da mu je suđenje ubrzano pa da mu se kazna izrekne što prije nego što ga se pušta na slobodu da normalno živi“, smatra Komšić.
Dodaje i kako Hadžić nije pokazivao obzira prema svojim žrtvama te da stoga ne vidi razloga zašto bi bilo koji sud imao obzira prema njemu iako je teško bolestan. Podsjeća i kako mu se Hadžić osobno obratio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nakon pada obrane Vukovara gdje je bio zatvoren sa ostalim braniteljima i civilima.
„Rekao mi je tada kako će nas sve vratiti u Vukovar kako bi nam sudio narod Krajine“, rekao je Komšić.
Slično razmišlja i predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 91 Ivo Kovačić, koji smatra kako iza svega, zapravo, stoji politika koja se uvukla u sve pore života.
„Prvo su pustili Šešelja, a sad puštaju i Hadžića umjesto da ih osude i smjeste tamo gdje im je i mjesto. Ako je liječnička dijagnoza točna mislim da se Hadžić više nikada neće vratiti u Haag. Ispada tako kako sve ono što se dogodilo tijekom rata, da se dogodilo i nikom ništa“, kaže Kovačić.
Kada se govori o Goranu Hadžiću poznato je kako je on rođen u Vinkovcima, a da je živio u Pačetinu, selu između Vinkovaca i Vukovara. Tamo je na ekonomiji bio radnik. Završio je srednju poljoprivrednu školu da bi nakon rata, na još nepoznat način, stekao i diplomu Ekonomskog fakulteta. Sa tom diplomom postao je i jedan od savjetnika u Naftnoj industriji Srbije (NIS).
Od radnika do predsjednika
Sve to, ipak, nije ga priječilo da postane u vrijeme rata u Hrvatskoj jedan od najutjecajnijih čelnika hrvatskih Srba. Prvi put njegovo ime u javnosti pojavilo se nakon oružanog incidenta na Plitvicama 1991. godine kada je uhićen i ubrzo, poslije nikada nerazjašnjenih okolnosti, pušten na slobodu. Kasnije je obnašao razne dužnosti, pa je tako bio predsjednik Vlade Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem kao i predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine…
U isto vrijeme, zajedno sa ljudima oko sebe, maksimalno je radio na eksploatiranju bogatstava tada okupiranih dijelova Hrvatske. Dovodilo ga se u vezu sa švercom cigareta, sječom tisuća hektara šuma, odvoženjem nafte iz naftnog izvora Đeletovci…
Nekadašnji zamjenik predstavnika Vlade RH pri Prijelaznoj upravi za uspostavu hrvatske vlasti na području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema Ivica Vrkić, sjeća se Hadžića kao sivog čovjeka, koji nije bio elokventan i koji je bio niske intelektualne kapacitiranosti. Za Hadžića kaže i kako je bio glavni kočničar mirovnih pregovora koji su bili pokrenuti nakon vojno redarstvene akcije ''Oluja''.
Poslušnik Miloševića
„Hadžić je bio pravi kočničar procesa mirne reintegracije i osoba sa kojom se jednostavno nije moglo surađivati. Što god mi da smo uradili i dogovorili za zelenim stolom na ulicama bi se pojavljivali razni organizirani oblici otpora iza čega je stajao upravo on. Znam da je general Klein tražio od Miloševića njegovo uhićenje ili da ga se makne iz procesa pregovora“, rekao je Vrkić, koji se tijekom međusobnih susreta i razgovora nije želio rukovati sa Hadžićem.
Niti predstavnici hrvatskih Srba nemaju lijepih riječi o Hadžiću te tvrde kako on nije nikada imao svoje mišljenje te da je, zapravo, bio samo slijepi poslušnik Slobodana Miloševića. Kažu kako je on većinom šutio, oko sebe je okupljao ljude ravne sebi i uvijek je volio da dominira. Često se pozivao na poznanstva i prijatelje iz Beograda.
U izjavama medijima uvijek je koristio nekoliko uobičajenih fraza, govorio je nerazumljivo i nikada nije sugovornike gledao u oči.
„Hadžić ništa nije mogao sam napraviti i služio je, zapravo, samo kao figura za pojavljivanje u javnosti i među ljudima. On je samo slijepo provodio politiku i odluke koje su donošene sa mnogo višeg mjesta, a da zapravo sam nije mogao ništa učiniti. Hadžić je, zapravo, bio samo prijenosnik informacija iz Beograda, gdje se o svemu odlučivalo“, smatra nekadašnji ministar za informiranje u Vladi tzv. RSK Rade Leskovac.
Mještani Pačetina, koji je nazivan i srpskim Kumrovcem u vrijeme RSK, o Hadžiću i danas imaju dobro mišljenje. Smatraju da nije kriv ni za šta, da je spriječio protjerivanje Hrvata iz sela… Najviše mu zamjeraju što je malo učinio za selo u vrijeme kada je mogao i imao ovlasti za takvo što. Sjećaju ga se i kao strašljive osobe, a nitko od njih nije se mogao sjetiti da ga je u vrijeme rata vidio u rovu sa puškom.
Izvor: Al Jazeera
Ni predstavnici hrvatskih Srba nemaju lijepih riječi o Goranu Hadžiću i tvrde da je bio slijepi poslušnik Miloševića.
