Piše: Andrej Nikolaidis
Čovjek u svaku novu godinu, uprkos iskustvu, ulazi sa optimizmom. Na sve strane lete ubave želje, svečano je, svijet blješti, uređen i krasan - čini se kao da na mjestu tako punom radosti i nade ništa ne može poći krivo.
A onda se, u neka doba prvog januara, probudimo. Pogoni fabrika vijesti tek se pale. Na ekranima se smjenjuju snimci slavlja od prethodne noći. Do večeri već stignu i glasovi o nesrećama i stradalima. Neki brod gori. Drugi, pun emigranata, pluta morem, bez posade i bez luke voljne da ga primi. Avion, paf!, nestane. Voda se negdje izlije, tle klizi, a stijene se kotrljaju. Onda dobra večera, još malo osmijeha i lijepih želja.
Već drugoga ujutro, sve se ponovno vrati na staro. Jave se i naši demokratski izabrani kreteni, da zagade javni prostor i nastave sa svojim svađama koje podsjećaju na turske sapunice iz kojih je odstranjen svaki trag smisla za zaplet i mjeru.
Sto pun ostataka
Kada godina napokon prođe, čovjek se posljednji put osvrne na nju pa se osjeti kao konobar. Kao da je prišao stolu punom ostataka od jela i pića i društvu koje je umorno kao da je kopalo i rekao: "Da vidimo, šta smo ovdje imali..."
Šta smo, dakle, u 2014. imali?
Bosnu i Srbiju pogodile su poplave. Ništa ne može vratiti žrtve, niti nadomjestiti bol onih koji su opet ostali bez domova. U Bosni, ono što je prije četvrt vijeka gutao plamen rata i mržnje, 2014. je nosila voda. Para, kažu, ide na paru, a nevolja na nevolju. Pa i ako je tako, ljudska solidarnost je jedino što može pružiti utjehu.
Godina za nama pokazala je da je solidarnost na Balkanu ipak preživjela svo zlo posljednjih četvrt vijeka. Barem za tren, prestala su nacionalna i vjerska prebrojavanja. Postojali su samo ljudi u nevolji i oni spremni da pomognu.
Bio je to dobar trenutak da se zapitamo: zašto smo ‘91. i ‘92. stali uništavati sve ono što smo nakon ‘45. gradili? Zemlja se smiri, voda se povuče. Ali mi ostajemo takvi kakvi jesmo: često gori od elementarne nepogode. Biće još katastrofa, no sve se da ponovo izgraditi. Ali ko će ispraviti, ko će zaliječiti zlo koje, svako malo, u bizarnim izmjenama ljubavi i mržnje, činimo jedni drugima?
U Bosni i Hercegovini, u Tuzli, godina je počela i završila radničkim protestima.
Armija osiromašenih radnika okupila se 5. februara ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zahtijevali su plate, neisplaćeno zdravstveno osiguranje, neuplaćeni radni staž, penzije,... sve ono što su im država i novi vlasnici kompanija bili dužni platiti.
Protest se pretvorio u do sada najveći izliv nezadovoljstva zbog privatizacionih pljački, kuge koja je poharala ekonomije svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.
Demonstranti su zauzeli zgradu Vlade. Specijalne snage policije su reagovale. Sutradan, broj demonstranata narastao je na 6000. Talas protesta proširio se i na druge gradove Bosne i Hercegovine.
Milorad Dodik je vrisnuo: protesti su tek još jedna bošnjačko-zapadna zavjera. Obećao je da on neće dozvoliti da se nemiri preliju u Republiku Srpsku. Vlade u regionu pažljivo su pratile razvoj događaja: i njihovi radnici su opljačkani, i njihovi lopovi su se osilili.
Nemiri u Tuzli bili su značajni za cijeli region. Poruka iz Tuzle jednako se čitala u Podgorici, Zagrebu ili Beogradu, i glasila je: "Igra u kojoj etno-elite 'svoje narode'štite od prijetnje drugih naroda, a zauzvrat apsolutno neodgovorno raspolažu društvenim bogatstvom je gotova".
A onda su elite našle način da tu igru ipak produže... A mi, opet uprkos iskustvu, možemo jedino gajiti nadu: neće zadugo.
Nakon svega, ako tražimo istinsko nasljeđe događaja u Tuzli s početka 2014, mislim da ćemo ga pronaći u grafitu “smrt nacionalizmu” koji je, dugo nakon što je plamen ugašen, ostao na zidu zgrade tamošnje Kantonalne Vlade.
U marš tuzlanskih radnika koji su se na koncu 2014. zaputili ka granici Evropske unije teško je, međutim, upisati nadu. Na put su krenuli u očaju, sa puta su se očajni vratili. Dobili su nešto medijske pažnje, dobili su obećanje o mizernoj pomoći. I to je sve. A zapravo: kada se potroši nada da se radikalnim protestom nešto može promijeniti nabolje, tada se otvara nova dubina očaja. Tada postaje jasno da nije tačno da dno ne postoji. Ono iznad – to je dno.
Godina 2014. protekla je u novom hladnom ratu: Rusija i Zapad sukobili su se u Ukrajini. Ukrajina je, kako već biva kada se veliki koškaju, gadno stradala. Posljedice novog hladnog rata osjetile su se i na Balkanu. Rusija je odustala od Južnog toka, što je, čini se, najteže pogodilo Srbiju. I Milorada Dodika koji je svoju politiku opstrukcije i razaranja Bosne i Hercegovine iznutra u dobroj mjeri temeljio na fantaziji o ruskoj podršci.
Crna Gora, koja se nada da će tokom 2015. postati nova NATO-članica, pridružila se sankcijama EU-a protiv Rusije, koja je na to odgovorila što diplomatskim, što alternativnim mjerama – koje su, između ostalog, podrazumijevale i gušenje Crne Gore Deripaskinim tužbama zbog Kombinata Aluminijuma (koje se mjere stotinama miliona eura). Kao kolateralna šteta novog hladnog rata stradala je ideja o objedinjenoj crnogorskoj opoziciji.
Domaćim tajkunima, promoterima i finansijerima te ideje postalo je jasno da proruski, anti NATO Demokratski front nije poluga kojom će s vlasti oboriti Đukanovića. Stoga su si tajkuni osnovali novu partiju, a lideri Demokratskog fronta ušli u javno prepucavanje sa njima i njihovim medijima. Tako je završila maloumna ideja da se Crna Gora demokratizuje, a njene evropske integracije ubrzaju dovođenjem na vlast najrigidnije desne političke grupacije u državi.
Novinari u tamnicama
Bila je, 2014, još i godina u kojoj su širom svijeta ubijani, prebijani i zatvarani novinari. Al Jazeerini novinari su i dalje u egipatskim tamnicama.
U Crnoj Gori se gospoda kriminalci i dalje osjećaju slobodnim narediti premlaćivanje novinara i, zašto da ne, bacanje bombe na redakciju.
U Bosni i Hercegovini policija vrši pretres redakcije portala koji je objavio dokaze o političkoj korupciji. Trend se prenosi i u 2015: urednike grešnog portala veseljaci umlate pred kinosalom.
Povrh svega, 2014. je bila godina u kojoj je i zvanično objavljeno kako američke tajne službe predano i probranim sadističkim sredstvima brane državu i njenu demokratiju. No, zaustavimo se sa nabrajanjem lošeg nasljeđa 2014. ovdje.
Uđimo u 2015. s nadom. Nadajmo se, naprimjer, da se na kraju ove godine, 2014. nećemo sjećati s nostalgijom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Uđimo u 2015. s nadom. Nadajmo se, naprimjer, da se na kraju ove godine, 2014. nećemo sjećati s nostalgijom.
