Razgovarao: Mirnes Kovač
U Sarajevu je 28. juna obilježena 100. godišnjica Sarajevskog atentata, događaja koji je bio povod početka prvog globalnog konflikta - Prvog svjetskog rata.
Za Al Jazeeru govori istaknuti britanski historičar Marko Attila Hoare, profesor na Kingston univerzitetu u Londonu. Hoare se bavi istraživanjem i pisanjem o historiji i politici jugoistočne Evrope. Čest je komentator zbivanja i političkih kretanja u regiji.
S njim smo razgovarali o događaju koji se dogodio prije tačno stotinu godina, ali i o njegovim reperkusijama koje i danas izazivaju kontraverze i podjele.
Hoare je pored svog naučnog rada još od ranih 1990-ih godina prošlog stoljeća radio i živio u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.
Autor je četiri knjige među kojima su: "Historija Bosne: Od srednjeg vijeka do danas" i "Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu: Historija".
Izgleda da stotinu godina nakon atentata na austrougarskog nadvojvodu u Sarajevu podijeljeno mišljenje o ovom događaju nemaju samo političari - i historičari se o ovom pitanju razilaze. Učestvovali ste na konferenciji o Sarajevskom atentatu održanoj u Sarajevu. Do kojih ste zaključaka došli?
Hoare: Kada više naučnika podrobno istražuje složen i važan historijski događaj tokom jednog dužeg perioda, rezultat vrlo vjerovatno neće biti konsenzus. Naprotiv, nova istraživanja će veoma vjerovatno dovesti u pitanje postojeće zaključke i pokrenuti nove kontroverze te pronaći segmente o kojima se mišljenja razilaze. To je dobro, jer podstiče dodatnu intelektualnu potragu i otkrića. Stoga je nemoguće sumirati različite zaključke do kojih smo kao učesnici došli na toj konferenciji.
Primjera radi, knjiga profesora Christophera Clarka „Mjesečari - historija izbijanja Prvog svjetskog rata" podijelila je mišljenja na konferenciji: jedan od učesnika diskusije dr. Bojan Aleksov sa Univerzitetskog koledža u Londonu oštro je kritikovao Clarkovu knjigu tvrdeći da je ponovila negativne stereotipe o Balkanu, dok je drugi učesnik, profesor Florian Bieber sa Univerziteta u Grazu tvrdio da su Srbi pretjerali u reakcijama na Clarkovu knjigu i da se ona namjerno pogrešno tumači u Srbiji.
Neki historičari usuđuju se reći da ovaj sukob nikada nije okončan (trenutni događaji u istočnoj Evropi) ili bar da još živimo trpeći posljedice Velikog rata... (Margaret MacMillan). Šta Vi o tome mislite, budući da je Vaš naučnoistraživački rad na neki način povezan s ovim periodom?
Hoare: Prvi svjetski rat bio je kataklizmičan događaj koji je promijenio tok balkanske, evropske i svjetske historije na tako mnogo načina da se njegov značaj teško može precijeniti. Uspon fašizma i komunizma; propadanje evropskih kolonijalnih sila; uspon SAD-a kao vodeće svjetske sile; kraj dinastijskih carstava u centralnoj, istočnoj i jugoistočnoj Evropi i rađanje savremenog sistema nacionalnih država koje su ih zamijenile – sve ovo ima veze s ratom. Kada je riječ o bivšim jugoslovenskim državama, Prvi svjetski rat može se smatrati glavnom prekretnicom, u smislu da je rezultirao padom Austro-Ugarske i uspostavljanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ako i ukoliko Srbija uđe u Evropsku uniju, mogla bi se osjećati manje ograničenom da završi podjelu BiH.
Ovaj ishod nije bio neizbježan: Srbiju su, u Prvom svjetskom ratu vojno porazile i okupirale Njemačka, Austro-Ugarska i Bugarska; njena pobjeda bila je tek posljedica pobjede Britanije i Francuske, pobjede koja je i sama bila rezultat američke intervencije – nečega što se nije moglo predvidjeti 1914. Osnivanje Jugoslavije dovelo je genocidnih epizoda 40-ih i 90-ih godina 20. vijeka, čije posljedice narodi bivše Jugoslavije još trpe. Prvi svjetski rat je, također, doveo do pada Ruskog carstva i osnivanja ukrajinske države koja je 1991. stekla punu nezavisnost, ali kao što vidimo, sukob između Rusije i Ukrajine i danas traje. Može se, stoga, sa sigurnošću reći da se posljedice Prvog svjetskog rata još osjete.
Redovno pratite vijesti iz ove regije. Kako komentarišete izjave političkih lidera u Srbiji o budućnosti Bosne i Hercegovine, poput nedavnih izjava predsjednika Nikolića i reakcija premijera Vučića?
Hoare: Nikolićeve i Vučićeve izjave mogu se posmatrati u svjetlu taktike 'dobar i loš policajac'. Tokom rata 90-ih godina prošlog stoljeća, politika Miloševićeve Srbije bila je da se podijeli Bosna i Hercegovina i na njenoj teritoriji napravi srpski entitet. Nakon Miloševićevog pada, Srbija je ovu politiku prestala provoditi nasilnim mjerama, ali od tog cilja nikada nije odustala. Sve dok je Srbija izvan Evropske unije, njene vođe neće biti u poziciji da rade na potpunoj podjeli Bosne i Hercegovine, ali će tražiti načine da sačuvaju Dejtonski mirovni sporazum koji garantuje postojanje srpskog entiteta unutar Bosne i Hercegovine.
Međutim, srpske vođe, bez sumnje, Republiku Srpsku posmatraju kao de facto državu, različitu od ostatka Bosne i Hercegovine. Ako i ukoliko Srbija uđe u Evropsku uniju, mogla bi se osjećati manje ograničenom da završi podjelu Bosne i Hercegovine. U međuvremenu, političke vođe u Srbiji mogu oscilirati između poteza ili koraka koje EU odobrava i onih koji izražavaju njihov nacionalistički sentiment i kojima povlađuju svojim pristalicama nacionalistima. Ali kontradikcija nije velika, budući da podržavanje Daytona znači podržavanje Republike Srpske, što u konačnici znači polaganje osnove za kasniju secesiju Republike Srpske.
Kako biste ocijenili proces suočavanja s prošlošću u balkanskoj regiji, posebno u Srbiji? Imajući u vidu historijske posljedice, kako bi ovo moglo utjecati na budući put Srbije ka Evropskoj uniji?
Hoare: Ljudi prošlost interpretiraju u odnosu na sadašnje probleme, a ljudi u Srbiji i na Balkanu nisu izuzetak u tom pogledu. Stoga, Srbi, Hrvati i Bošnjaci različito interpretiraju Prvi svjetski rat: većina Srba ga doživljava kao rat za nacionalno oslobađanje i ujedinjenje Južnih Slavena, ali ga mnogi Hrvati i Bošnjaci doživljavaju kao historijski pogrešan zaokret koji je doveo do nesreće osnivanja Jugoslavije. Za trenutnu politiku od većeg značaja su, naravno, interpretacije ratova iz 1990-ih.
Članstvo u EU nije učvrstilo liberalni i postnacionalistički poredak u Hrvatskoj, već je uklonilo zapreke hrvatskom nacionalizmu i šovinizmu.
Javno mnijenje u Srbiji još nije prihvatilo stvarnost da su Milošević i Jugoslovenska narodna armija glavni krivci u tom ratu, čak i liberali u Srbiji insistiraju na lažnoj jednakosti koja Hrvatskoj pripisuje jednak udio u krivici. Hrvatska desnica, s druge strane, ne prihvata odgovornost režima Franje Tuđmana za oružani sukob između hrvatskih i bosanskih snaga u periodu od 1992. do 1994. Međutim, smatram da, iako sukobljeni pogledi na prošlost mogu ugroziti proces pomirenja u regiji, neće imati mnogo utjecaja na put Srbije prema Evropskoj uniji, koji će odrediti savremena pitanja.
Kako gledate na situaciju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u tom pogledu? Nedavno je oslobođen hrvatski vojni i politički vođa Dario Kordić. Prvo su ga u Zagrebu dočekali kao heroja, a potom mu je u rodnoj Busovači dobrodošlicu poželjela HDZ-ova politička elita?
Hoare: Topla dobrodošlica osuđenom ratnom zločincu u Hrvatskoj je sramotna i pokazuje u kojoj mjeri se hrvatska desnica ne kaje zbog Tuđmanove agresije na Bosnu i Hercegovinu 90-ih godina. Ovaj događaj uslijedio je nakon kampanje desničara protiv ćiriličnog pisma i protiv istospolnih brakova u Hrvatskoj. Članstvo u EU nije učvrstilo liberalni i postnacionalistički poredak u Hrvatskoj, već je zapravo uklonilo zapreke hrvatskom nacionalizmu i šovinizmu koji je postojao dok je Hrvatska tražila članstvo u EU.
Po istom obrascu ponašale su se i druge države, bivše kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji – kao što su Mađarska, Bugarska i Kipar – gdje su se nacionalizam, netolerancija i šovinizam, bilo u domovini ili u inostranstvu, samo intenzivirali nakon dobijanja statusa članica. Stoga, postoji razlog za zabrinutost kako će se Srbija ponašati nakon pridruženja Evropskoj uniji; a posebno bismo trebali biti zabrinuti zbog mogućnosti nove srpsko-hrvatske nacionalističke saradnje.
S obzirom na to da ste bili uključeni u rad Haškog tribunala u Miloševićevom slučaju, koji je Vaš komentar na moguće puštanje na slobodu Vojislava Šešelja? I, inače, vjerujete li da se bivši radikali zbilja mogu „preporoditi“ i napredovati kao liberalne, inkluzivne demokrate?
Hoare: Uopće ne sumnjam da je Šešelj ratni zločinac i da zaslužuje da bude iza rešetaka. Međutim, on je tehnički nedužan dok se ne dokaže njegova krivica. Ukoliko mu Haški tribunal dozvoli privremeni izlazak na slobodu, to se mora poštovati. Međutim, s obzirom na to da je Šešelj već jasno dao do znanja da neće prihvatiti nikakve uslove Haškog tribunala, izuzev ostanka u Srbiji, postoje razumni razlozi da mu se privremeno oslobađanje ne odobri. Mora se uzeti u razmatranje i pitanje mogućeg zastrašivanja svjedoka.
Mislim da bivši radikali mogu prestati biti fašisti i zagovarači rata i postati mainstream demokratski političari, ne mnogo različiti od članova Demokratske stranke. Ali veća je vjerovatnoća da će oni uvijek ostati mainstream nacionalisti nego da će, uistinu, biti liberalnih i inkluzivnih stavova.
Vaša najnovija knjiga istražuje ulogu bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu? Kakva je bila njihova uloga?
Hoare: Za vrijeme Drugog svjetskog rata većina bosanskih muslimana nije bila ideološki predana ni proosovinskom ni antifašističkom kampu, već su prije svega tražili način da opstanu. Uglednici i vođe bosanskih muslimana željeli su da promoviraju opstanak – ne samo u fizičkom smislu, već ondje gdje je to moguće, opstanak grupe sa identitetom i autonomijom. Različite frakcije među bosanskim muslimanima zalagale su se za proustašku, pronjemačku, protalijansku, pročetničku i propartizansku politiku.
Ustaška tzv. Nezavisna država Hrvatska bila je suočena sa dva opozicijska pokreta bosanske orijentacije: mainstream muslimanskim autonomistima i Narodnooslobodilačkim pokretom koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije. Komunisti su shvatili da trebaju pridobiti muslimanske autonomiste ako žele pobijediti. To su postigli borbom za ideju bosanske samouprave i vremenom punog bosanskog državljanstva u okviru Jugoslavije, kao i ponudivši zaštitu muslimanima protiv četnika i velikosrpske genocidne prijetnje.
Putinova politika širenja ruskih granica na račun Ukrajine podsjeća na Miloševićevu politiku širenja Srbije na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U jesen 1943. strah da su se Nijemci okrenuli prema prosrpskoj politici bio je ključni u mobiliziranju muslimana da se pridruže partizanima. Zahvaljujući komunističkoj probosanskoj politici, brojni članovi muslimanskih izdajničkih snaga – uključujući i Handžar diviziju – prebjegli su na partizansku stranu između 1943. i 1945, što je uveliko doprinijelo pobjedi partizana. Nakon oslobođenja, uslijedio je kratki period cvjetanja muslimanskog nacionalnog i vjerskog života pod okriljem novog režima. Ali kada su komunisti ponovno uspostavili svoju diktaturu, bosanski muslimani su se ponovno našli u ulozi potlačenih, što je otvorilo put za nove sukobe i otpor.
Mnogo se manipuliše konceptom „antifašizma“ ovdje na Balkanu? Vidjeli smo da se ovo pitanje poteglo čak i u Ukrajini i na Krimu, u nedavnoj krizi. Kako to komentarišete?
Hoare: U slučaju Ukrajine i Krima, ruski separatisti i nacionalisti pokušali su da prisvoje koncept 'antifašizma', iako najviše zajedničkog sa fašizmom imaju Putinov režim i njegove pristalice. Putinova politika širenja ruskih granica na račun Ukrajine podsjeća na Miloševićevu politiku širenja Srbije na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine; u oba slučaja, diktatori iz ljevičarske, autoritarne, nedemokratske pozadine opredijelili su se za ekstremne nacionalističke politike koje se češće povezuju sa krajnjom desnicom.
Koncept 'crveno-smeđeg' saveza ovdje je koristan: nacionalisti krajnje desnice udružuju se sa bivšim komunistima oko zajedničke platforme autoritarnosti, nacionalnog šovinizma, vojnog ekspanzionizma i antizapadnjaštva. Treba imati na umu da se Hitler izjašnjavao kao socijalista, a za svoju stranku govorio je da je socijalistička i da je Mussolini bio bivši socijalista, ali je u oba slučaja njihova politika prevazišla podjelu na ljevičare i desničare.
Izvor: Al Jazeera
Istaknuti britanski historičar Marko Attila Hoare objašnjava zašto posljedice Prvog svjetskog rata još traju.
